srijeda, ožujka 17, 2010

Sarajevo će biti, sve drugo će proći ili Sarajevo 6. april 1992 - 12. mart 1996, vodič za preživljavanje



Što više mislim, sve manje shvatam,
pećina tuge u meni zjeva
sve teže rimama ja baratam,
pune su mi oči Sarajeva

Što više mislim, sve više slutim
nađite nekog drugog da pjeva,
ovu ću pjesmu da odćutim,
nema mi pjesme bez Sarajeva

I kada šuti Sarajevo pjeva,
i kad žmiri svjetlucaju mu oči
suzama kiša u oluk se slijeva
Sarajevo će biti, sve drugo će proći

Unaprijed se ispričavam i molim da mi oprostite na patetici kojom će obilovati moj današnji post, ali bi mi bilo drago da znam da ste ga pročitale. Već dugo, dugo se pripremam i razmišljam o tome šta bi napisala o tome kako je bilo živjeti u Sarajevu tih 1436 dana. Već dugo se pripremam i danas ne mogu obuzdati suze dok pišem, pokušavam se suzdržati da ne zajecam. Boli me poniženje o kojem će biti riječi. Ali polako...

Pokušat ću predstaviti neke od recepata za jela “od ničega,” koja su nam se u ono vrijeme činila kao bogovska gozba. Negdje sam pročitala i slažem se sa tim da je glad bila glavni začin naše ratne kuhinje. A namirnice su bile grah, leća, riža, tjestenina bez jaja, brašno i ogromne količine suhog kvasca. Posebno mjesto pripada mesnoj konzervi Ikar, u obliku koje su Sarajlije podigle spomenik Međunarodnoj zajednici. Ikar je bio naše SVE.



Kruh naš svagdašnji



Kruh u ratnom Sarajevu bio je posebna priča. Neko je precizno izračunao da nam treba 175 g kruha po osobi. Dovoljno??? Naravno da nije... Kako smo se snalazili? Uglavnom tako što smo imali još jednu dodatnu karticu na ime nekoga ko je napustio grad i uzimali bismo kruh na njihovo ime. Koliko se sjećam, naša povjerenica CZ, Alma, dala nam je karticu za dvije osobe, tako da je nas četvero dobijalo još jedan kruh od 350 grama. Da li je to sramota? Mislim da nije, to je bio jedini način da preživimo. Koga smo varali – one koji su krali i koji su se bogatili na našoj nevolji.

Kakav je to kruh bio? Strašno je reći to za kruh, ali je bio jeziv. Dok je svjež mogao se jesti i bio je dobar, ali sutradan je neopisivo smrdio i naravno nije se mogao jesti, ali je predstavljao radost za pse lutalice.

Bio je to polubijeli kruh sa mekinjama i moj prvi susret sa mekinjama u kruhu. Danas ga ponekad napravim...

Ovaj put sam malo pretjerala sa tamnim brašnom i mislim da bi poželjniji omjer bio 2/3 bijelog brašna i 1/3 crnog uz dodatak mekinja, a kod mene je to izgledalo ovako:

Sastojci:

• 80 g brašna tipa 550
• 80 g brašna tipa 850
• 80 g krupnikovog brašna (dinkel)
• 60 g raževog integralnog brašna
• 80 g mekinja
• 1 žličica soli
• 1 žličica šećera
• 2 g suhog kvasca
• 180 – 220 ml mlake vode

Priprema:

1. Pomiješati brašna sa kvascem i šećerom. Dodati sol i oko 120 ml vode. Drvenom kuhačom pomiješati sastojke i ostaviti da pokriveno stoji na toplom oko 15 minuta.
2. Dodati mekinje i ostatak vode. Mikserom nastaviti mješati dok se ne formira lopta od tijesta. Ostaviti da pokriveno raste oko 2 sata.
3. Sat prije pečenja uključiti da se pećnica zagrije na 220 stepeni.
4. Pobrašniti radnu površinu i oblikovati štrucu kakvu želite (ja sam je oblikovala prema četvrtastom kalupu). Premazati sa malo vode ili ulja i posuti mekinjama.
5. Peći 40 – 45 minuta, a zatim ostaviti kruh pokriven krpom, da se ohladi na drvenoj površini oko sat vremena (najmanje).




Sarajevski ratni doručak




Znate li kakav je osjećaj spavati u sobi na nula Celzijusa? Znate li kakav je osjećaj spavati u skijaškom skafanderu u vreći za spavanje? Nimalo ugodan, vjerujte mi. Zbog toga je VELIKI užitak ući u kuhinju u kojoj je već zapaljena vatrica u peći, na kojoj se spremaju pogačice za doručak. Naše sarajevske brze pogačice. Svi sarajevski haustori su mirisali na njih....

Na brze pogačice mazao se Sarajevski ratni Eurokrem. Mislim da nema kuće (izuzev švercerskih) u kojoj se nije spremao. Neki su bili bolji, neki su bili lošiji, poneki put bi bio fantastičan, drugi put samo jestiv, ali stoji da nam je ratni Eurokrem bio najbolji doručak.

Odakle nam kakao u ratu? U Sarajevu je prije rata radila fabrika čokolade Zora. U njenim skladištima bilo je dovoljno kakao praha da cijeli grad sprema Eurokrem i kojekakve kolačiće skoro cijeli rat. U skladištima Zore nalazio se i kakao maslac, za koji uglavnom nismo znali šta je niti kako ga upotrijebiti. Jednim dijelom taj kakao smo dobili “mufte” kada su skladišta opljačkana, a cijeli rat se mogao nabaviti na pijaci.

S početka rata, tačnije u prvoj humanitarnoj koja nam je stigla u avgustu 1992. Dobili smo malena pakovanja sojinog brašna. Kako ljudi nisu znali šta da rade s tim to je tada bilo bagatelno i mi smo toga nakupovali jer su “prhki” keksići s tim brašnom u ono vrijeme bili posebno dobri. Kada smo počeli praviti ratni Eurokrem, imali smo tog sojinog brašna pa smo Eurokrem spremali sa njim, inače se koristilo obično brašno.

Eurokrem




Sve mjere u Bosni su u fildžanima, pa tako i ova. Fildžan ima zapreminu od 60 ml, pa vi vagajte. Željela sam ga ponovo probati i napravila ovu malu količinu, obično se spremala tri – četiri puta veća što je bilo dovoljno za tri dana.

Sastojci:

• 1 fildžan sojinog brašna
• 1 fildžan mlijeka u prahu (ili nadomjesne formule za bebe)
• 1 fildžan ulja
• 3 fidžana šećera
• 4 fildžana vode
• 1 velika žlica kakaa

Priprema:

1. Popržiti brašno kao za halvu i ohladiti.
2. Pomiješati brašno sa kakaoom, mlijekom u prahu, šećerom i 1 fildžanom vode. Ostatak vode staviti da proključa, a zatim kuhati kao puding 10 minuta.
3. Na kraju umiješati ulje ili ako imate malu kockicu margarina.

Brze pogačice




Početkom rata spremali smo ove pogačice u podrumima na izletničkim roštiljima. Kada je stegnula zima, nabavili ili napravili peći na drva i pravili ih na tavi. Tijesto je obično tijesto za kruh....

Sastojci (8 malih pogačica):

• 250 g brašna
• prstohvat soli
• mala žličica šećera
• 125 ml vode

Priprema:

1. Pomiješati sve sastojke kao za kruh. Kada naraste oblikovati 8 malih loptica. Rastanjiti ih oklagijom i peći na vrućoj tavi.

Sada bi se osvrnula na jestivost ovog našeg ratnog Eurokrema, morala sam ga napraviti da bi se sjetila kako je to izgledalo. Morala sam ga probati da bi vidjela čemu smo se to divili i čime smo se to oduševljavali u ono vrijeme. Pa lagala bih vam ako bi rekla da je mmmmm.... Ali je sasvim, hmmmm.... Hajde, eto podsjetilo nas je na vremena za koja ne želimo da se vrate i koja ne bismo poželjeli nikome.

Priča o bijelom kruhu, crnom poniženju, pravoj i ratnoj majonezi



Neki sitnice pamtite za cijeli život. Mislim da ću ja tako pamtiti jednu malu štrucu finog bijelog kruha namazanu pravom majonezom. Pamtit ću je ne zbog okusa, jer je na kraju to ipak samo majoneza i ipak samo bijeli kruh, ništa posebno... Pamtit ću je zbog nepodnošljivo teškog osjećaja posramljenosti, poniženosti.

Skoro svakog dana kada se vraćam sa posla pored jedne prodavnice delikatesa srećem istog prosijaka, dječaka, mladića od kojih 15 godina. Svaki put njegov pristup je isti “Teta imate li marku, gladni smo nana i ja. Ako ne vjerujete kupite nam vi hljeba.” Najbliža pekara je nekih 300-400 metara, a tramvaj na koji idem 10 - tak metara i naravno da mu nemam vremena kupiti taj hljeb.

Uglavnom takve zahtjeve ignorišem, jer iza prosijaka stoji organizacija. Tačno se zna koliko im je “radno vrijeme,” koje im je “radno mjesto” i njihovi ih “šefovi” uredno dovode na posao i odode nazad.

Ali ono što znam je kakav je osjećaj biti gladan i biti željan. I znam kako je strašno i ponižavajuće moliti za hranu. Naime, Sarajlije su dobijale humanitarnu pomoć na grame i to nikome nije bilo dovoljno. U gradu su djelovala tri dobrotvorna društva, koja su uz časne izuzetke bili legla sitnih švercera. Merhamet od kojeg nikada ništa nismo dobili, unatoč činjenici da pripadamo bošnjačkom narodu, pa je to trebalo biti “naše” humanitarno društvo, zatim Caritas od kojeg smo na rodni list rođakove kćerkice dobijali mlijeko u prahu i bebi hranu, iako je malena bila u Beogradu i Dobrotvor iz kojeg smo na ima moje izmišljene bake Zore, upisane u lažni rodni list moje mame, dobijali neke konzerve sa paštetom, mesne nareske, margarin.

U blizini kuće u kojoj smo živjeli nalazio se kloster časnih sestara. Ne znam šta je navelo moju mamu da im zakuca na vrata i zamoli za pomoć (koju je dobila). Ali ta pomoć je ono što me najviše BOLI i razlog je zbog kojeg se teško mogu obuzdati da ne zaplačem. Možda me moje vlastito poniženje ne bi boljelo kao mamino. Ona vaspitana da bude ponosna u neimaštini poslije drugog svjetskog rata došla je u nepriliku da pogazi dignitet i zatraži, zaprosi hranu od časnih sestara. Ja vjerujem da su je one dale rada srca punog kršćanskog milosrđa, ali mene još uvijek TO boli.... Bila je to obična štruca namazana majonezom koju smo sestra i ja podijelile i toliko bile iznenađene zaboravljenim okusom da čak nismo mogle prepoznati o kakvoj se “deliciji” radi.

A u ratu smo između svih ostalih namaza ratnog krem sira, pašteta, eurokrema, pravili i ratnu majonezu.



Napravila sam je. Kao i ratni eurokrem da bi se podsjetila na njen okus....Bože, jesmo li mi ovo STVARNO jeli????

Sastojci:

• 1 fildžan brašna
• 1 žlica mlijeka u prahu
• 2 žlice ulja
• 1 žlica ocata
• 200 ml vode
• sol

Priprema:

1. U malo vode razmutiti brašno i mlijeko u prahu. Ostatak vode zakuhati, dodati smjesu brašna i miljeka u prahu i kuhati kao puding oko 5 minuta.
2. U gotovo umiješati ocat i ulje. Ostaviti da se ohladi

Ikar mitski letač i jedna konzerva goveđeg nareska





Posebno mjesto u priči o našem preživljavanju ima konzerva Ikar. Njoj su Sarajlije podigle spomenik. Iako joj je sadržaj bio gadan za vidjeti (želatine fuuuj!!!!), a jeo se samo zbog toga što nije bilo drugog, kasnije se pokazalo da je od svega što nam je međunarodna zajednica u svojoj velikodušnosti slala upravo ova konzerva jedina bila besprijekorno ispravna. Dolazio je nama keks iz korejskog rata, lunch paketi iz vijetnamskog rata (oni iz pustinjske oluje su bili suviše svježi da bi se ponudili nama),lijekovi kojima je rok istekao ranih osamdesetih, Bosna je bila svjetsko smetljište hrane, ali Ikar, Ikar je zaslužio svoj spomenik...

Od ikara smo pravili preukusne umake za pastu 8onu tjesteninu bez jaja), pizzu, čevapčiće, pleskavice.

Napokon nešto jestivo! Mamma mia!!!!

Pasta sa mesnom konzervom






Sarajevo je grad i kao što je to slučaj u drugim gradovima Sarajevo je ovisilo od sela, odnosno od proizvoda sela. Početkom rata prestala je opskrba grada voćem i povrćem, a dugo nam je trebalo da shvatimo da imamo malo zemlje i da se svaki komadić može iskoristiti za uzgajanje povrća.

Tek 94-te dobili smo sjeme rajčice, graha, luka, krumpira, špinata,tikve... Počeli smo sa balkonima, a zatim sa parkovima. Svi smo imali svoj mali vrt, zemlja nije bila plodna crnica, već pijesak, ali nešto je ipak rađalo. Te rajčice i luk najslađi su što sam ikad jela. Te rajčice i luk obogatili su značajno naše jelovnike.

Od ikara, luka i rajčice pravili smo Bolognese, koji je odlično dopunjavao našu jadnu tjesteninu.

Sastojci:

• 1 mesna konzerva
• žlice ulja
• 1 velika ili 2 male glavice luka
• malo bijelog luka u granulama
• 5 – 6 rajčica
• sol
• papar

Priprema:

1. Na ulju popržiti sitno nasjeckan luk. Dodati rajčicu i bijeli luk u granulama i pirjati dok ne omekša.
2. Meso iz konzerve usitniti nožem i dodati na rajčicu. Kuhati oko 5 -6 minuta.
3. Pomiješati sa tjesteninom.





Leća je zakon i jedan divni ručak




Leća je uz grah bila najbolje od onog što smo imali u ratu. Ja zaista ne znam zašto je Sarajlije toliko mrze i ne žele da je. Po istoj logici ne bi trebali jesti ni rižu ni grah. I njih smo se najeli u ratu.

Ovo je priča o jednom predivnom ručku...

Kada sam bila mala mama mi je strogo branila da jedem u gostima i da jedem kod prijateljica ili po komšiluku. Dok sam u gostima i pazila da ispoštujem njen zahtjev pod njenim budnim okom, kod prijateljica i u komšiluku sam sa slašću svojstvenoj samo djeci jela i ono što je moja mama kuhala i izjavljivala da je to nešto najbolje što sam jela ili da pak nešto tako dobro moja mama meni nikad nije napravila.

Jedan ratni ručak, pojeden sasvim slučajno kod prijateljice ostao mi je kao jedno od lijepih ratnih sjećanja. Kod prijateljice Dž. otišla sam da bih uzela ispitne zadatke i zaista niti sam vodila računa o vremenu u koje sam došla niti sam imala namjeru ručati kod nje. Jednostavno naš poznanik koji je u ratu koristio vlastito auto imao je nekog posla na Čengić vili i poveo me je usput... Došla sam tako ljudima u kuću oko tri popodne, što vjerovatno nikada nisam činila i što nikada ne činim. Ta divna žena, Dž. mama ponudila me je ručkom i da se ne bi osjećala neugodno poslužila ga u Dž. sobi gdje smo sjedile prelazeći ispitne zadatke, razgovarajući o našim prijateljima. Ne sjećam se da li sam pokušala odbiti, a sjećam se ručka koji je unatoč tome što je bio običan meni mnogo značio i upamtila sam ga nakon toliko godina. Morat ću potražiti Dž i odužiti joj se. Vjerovatno će se nasmijati, jer ne pamtimo naša dobročinstva, srećom pamtimo dobro koje nam se učini.

Za ručak kod Dž. bila je leća i šnicle od Ikara... Ništa što se nije spremalo i u drugim sarajevskim kućama, izuzev što smo mi spremali pljeskavice. Skromno, ali upamćeno.




Sastojci:

• 300 g leće
• 1 mrkva
• 1 glavica luka
• 1 žlica koncentrata rajčice (ostao od ko zna kada)
• Tabasco umak (iz lunch paketa)
• 1 žličica paprike u prahu
• 1 žlica brašna
• 2 žlice ulja

Za pljeskavice:

• 1 konzerva ikara
• malo peršina
• sol
• papar
• češnjak u granulama
• 1 šnitica starog kruha
• 1 žlica ulja
• malo ulja za tavu
• malo brašna

Priprema:

1. Leću potopiti preko noći i ujutro isparti pod mlazom hladne vode.
2. Krupno nerezati luk i mrkvu i zajedno sa lećom staviti u ekspres lonac, zatvoriti i staviti da se kuha. Ljeti smo kuhali u ekspres loncima jer je bila nepodnošljiva vrućina, a moralo se ložiti da bi se spremio ručak...
3. Kada lonac počne pištati pusiti da se kuha oko 20 minuta, ostaviti da se ohladi i otvoriti lonac.
4. Zagrijati ulje, dodati brašno i papriku, upržiti i dodati u leću. Pustiti da prokuha.
5. Za šnicle: Meso nasjeckati nožem. Dodati kruh razmekšan u vodi, češnjak u granulama, nasjeckani peršin,sol, papar i ulje.
6. Oblikovati pljeskavice, povaljati u malo brašna i ispržiti na tavi sa malo ulja.




Tako mi mlijeka u prahu, Sarajevske ratne kiflice






Mlijeko u prahu nije bilo sastavni dio humanitarne pomoći, barem ne za one Sarajlije koje nisu imali djecu do dvije-tri godine. No, svi su nekako dolazili do tog mlijeka i koliko se sjećam u poređenju sa nenormalnim cijenama ulja 80 maraka za litar i šećera 100 maraka za kilogram, mlijeko u prahu sa cijenom od 20 maraka za 500 g se činilo povoljnim.

Najdraže mi je bilo kada bi navečer potkuhali tijesto za ove kiflice, a ujutro bi one svježe i meke bile gotove za doručak. I uvijek ih se spremalo u velikim količinama da bude dovoljno da se odnese u komšiluk.

Sastojci:

• 1 kg brašna
• 1 žlica kvasca u prahu
• žličice soli
• 1 žlica šećera
• 1 čaša od jogurta ulja
• 2/3 čaše od jogurta mlijeka u prahu
• 500 ml mlake vode

Priprema:

1. Pomiješati brašno sa solju, šećerom, mlijekom u prahu. Dodati kvasac i vodu. Pomiješati i dodati ulje. Napraviti glatko, mekano tijesto.
2. Ostaviti da stoji preko noći ili najmanje 2 sata.
3. Podijeliti tijesto na 5 dijelova. Izraditi na pobrašnjenoj površini kuglice, rastanjiti i izrezati na 8 dijelova. Oblikovati kiflice.
4. Peći dok ne dobiju zlatno smeđu boju. Ovo se u ratu peklo u peći na drva, u normalnim uvjetima peče se na 200 stepeni oko 25 - 30 minuta.



Sirnica od riže




Nevjerovatno je kako se ljudi dovijaju i čega se sve mogu sjetiti. Jedan od najmaštovitijih recepata je onaj za pitu “sirnicu” od riže. Jela sam je nekoliko puta u ratu i ne bi se protivila da je to bilo i češće. Od svih lažnjaka koji su se od riže spremali ovo mi je bio najdraži.

Sastojci:

• 500 g kora za pite
• 200 g riže
• ½ šolje mlijeka u prahu
• žlice ocata
• sol
• 1 fidžan ulja
• ulje za zamastiti jufke
• malo mlijeka napravljenog od mlijeka u prahu

Priprema:

1. Raskuhati rižu da se zrna raspadaju. Dodati mlijeko u prahu, ocat i ulje. Umiješati i ostaviti da stoji preko noći.
2. Slagati po dvije kore jednu na drugu, nanijeti nadjev i zarolati.
3. Rolnice kružno slagati u tepsiju, premazati sa malo ulja i peći u zagrijanoj pećnici na 220 stepeni oko 35 minuta.
4. Preliti mlijekom i vratiti u isključenu pećnicu na 10 minuta.





Najtužniji kolačići na svijetu



Najtužniji kolačići na svijetu bili su prilog moje sestre na jednom koncertu. Još jedna od priča koje me bole i danas mnogo godina poslije kada je se sjetim.

Tog Božića 1993. godine, profesorice klavira N. i J. odlučile su, povodom Božića i Nove godine, napraviti zajednički koncert klasa sa malom zakuskom. Djeca su bila zadužena da u ono vrijeme neimaštine donesu KOLAČE... Uglavnom su to bila prosječna djeca čiji su se roditelji našli u jednakim neprilikama i jednakoj neimanju. Ali kako u svakoj sredini postoji i neko ko odskače, bio je tu i dječak A. čiji je tata poznati sarajevski zlatar, čija je mama teta S. cijeli rat imala mesa, maslaca, čokolade, a šećer i ulje su se naravno podrazumjevali. Elem, teta S. je zasjenila sve moguće i nemoguće kuglice od keksa, bajadere od graha, pečene i nepečene kolače, kiflice i slatka peciva, baklave sa prezlom, pravom čokoladnom tortom sa kokosom... Šta mislite na što su djeca navalila???

Naš prilog zakusci bile su tužne, najtužnije ružice od slatkog svijetlog i tamnog tijesta, prelivene laganom agdom. Naravno da niko nije obratio pažmj na njih. Neko ih je probao i ostavio. Krijući sam pokupila prilog sa tanjura i bacila sve u smeće. Boli me to i danas...



Tužne ružice nisu uopšte ružne, dapače... Ovaj put smo se lijepo zasladili i najvjerovatnije ću ih opet praviti.

Sastojci:

Za svijetlo tijesto:
• 250 g brašna
• ½ žličice suhog kvasca
• 1 žlica šećera
• 4 žlice mlijeka u prahu
• 1 fildžan ulja
• 150 ml vode

Za tamno tijesto:
• 250 g brašna
• 2 žlice kakaa
• ½ žličice suhog kvasca
• 4 žlice mlijeka u prahu
• Šećera
• 1 fildžan ulja

Za agdu (tanku i rijetku):
• 100 g šećera
• 150 ml vode

Priprema:

1. Za svijetlo tijesto pomiješati brašno sa kvascem, šećerom, mlijekom u prahu, uljem i vodom i umiješati da se dobije glatko i meko tijesto. Ostaviti da stoji na toplom mjestu.
2. Za tamno tijesto učiniti isto s tim da se u brašno doda i kakao u prahu. Ostaviti pokriveno da naraste.
3. Nadošlo tijesto preraditi. Razvaljati na debljinu oko 2-3 milimetra, složiti tamno tijesto na svijetlo i zarolati. Izrezati kolutiće širine oko 2 centimetra. Redato ih na papir za pečenje rezanom stranom okrenutom na papir.
4. Peći u zagrijanoj pećnici na 180 stepeni oko 25 minuta.
5. Za agdu skuhati šećer u vodi da se rastvori. U dublju posudu usuti agdu i i ubacivati kolačiće. Ostaviti kolačiće u agdi da omekšaju i izvaditi na tanjur pa poslužiti.




Ne očekujem da će neko od vas iz svega ovog nešto isprobati, ovi recepti samo su svjedočanstvo o tome koliko je mašta neiscrpna kada od ničega treba napraviti nešto, svjedočanstvo o tome koliko je jaka volja za preživljavanjem, svjedočanstvo o tome koliko je čovjek prilagodljivo stvorenje. Da se danas nađem u takvoj situaciji, ne znam šta bi izabrala. Otići i početi život od nule ili ostati i opet proći sve...

Kako je napisao naš Kemo...

Ako pitaš gdje sam sada
ne idem iz ovog grada
sve je moje ovdje ostalo.
Ako pitaš kako mi je,
da ti roknu samo dvije,
sve bi ti se samo kazalo.
Nikome se ne ponovilo....
Nikada se ne ponovilo...


Nikome se ne ponovilo, nikada se ne ponovilo.

Broj komentara: 29:

Andrea kaže...

Užasno mi je teško komentirati jer si me baš jako dupoko dirnula ovim postom.
Bila sam dijete za vrijeme rata i toliko mi je duboko urezana svaka uzbuna i odlazak u sklonište. Bolesno koliko te stvari postaju normalne i živimo s njima kao da je to bilo normalno djetinstvo.
U usporedbi s vašim iskustvom nama nije bilo ništa... Još uvijek se sjećam kad nas je mama sklanjala iz dnevne sobe za vrijeme dnevnika da ne gledamo vijesti iz Sarajeva, Vukovara...
Ma nemam ništa pametno za reći osim
Nikome se ne ponovilo

melrose kaže...

Vec drugi put pokusavam da ostavim komentar (nije do tehnickih razloga)...
Odlicen, dirljiv post. Nisam dozivjela opsadu Sa, ali moji roditelji jesu (i prezivjeli, hvala bogu) i nikada ne pricaju o tome, tako da - hvala ti na ovome postu!

Snježa kaže...

Teško mi je išta napisati, suze mi liju. Draga Selma, i ja sam isto pravila ove stvarčice, svaki dan sam morala od g..... praviti pitu, kako se to lijepo u Bosni kaže, morala sam nahraniti dvoje male djece i teško bolesnu majku (uz sve ostalo i dijabetičrku). Ali, u usporedbi s vama koji ste živjeli u sarajevskom paklu ja znam da je to ništa (jer i moja sestra je ostala sa svojom obitelji u Sarajevu).
Sve to je ostavilo duboki trag na meni.
Ne mogu ništa više napisati od suza: Ne ponovilo se!

Sweet Corner kaže...

pretuzan i dirljiv post...ne daj boze opet...ja sam imala 13 godina kad je poceo rat u mom mjestu, bila sam klinka kad smo morali otici iz grada, prosli smo sve i svasta i kad smo se vratili nakon 4 godine vise nikad nije bilo isto, a sjecanja su ziva kao da je bilo jucer...ja sam taj period gurnula u nacrnju rupu u svojoj glavi, ali ipak je tu i nikad se nece zaboraviti...

Dunja kaže...

Joj Bože dragi, nemam što reći, nego sve suze ovoga svijeta nisu dovoljne da ublaže bol i poniženje. Kad sam objavila post o pašteti od germe, pamtim tvoj komentar o ratnoj pašteti. I pomislila sam, ali se nisam usudila pitati te za priču o tome. Kad evo. Što sam poželjela - dobila. Čula sam da je bilo teško, ali ovako... hvala ti što si otvorila prozorčić tuge sa svog srca, znam da to nije lako izreći, ali treba.

supermama kaže...

prelijep si napisala, ali pretuzno je za citati. stvarno je grozno zivjeti u ratu, treba se svega sjecati ali nastaviti dalje zivjeti...

Κάθαρσις kaže...

Eh, Selma, ne naginji se u prošlost. Sigurno da ne mogu pojmiti kako vam je bilo, znam samo ono što su mi pričali prijatelji koje sam prihvatila tih ratnih godina(to je prijateljstvo koljensko, kako bi se reklo - od naših roditelja, pa na nas). Ružno i tužno, da ne pričam. Sada im je dobro, imaju sve i to me strašno veseli, divno je kada ljudi koji su zaslužili uspiju. Da li je cijena bila prevelika, sigurno da jest! I imaš pravo, vlastito poniženje ne boli, uopće ne boli, ali poniženje onih koje volimo, to je nikada zarasla rana. Tvoja mama napravila je ono što je morala, i ti bi isto, sve bismo isto. No, vjeruj da te, ono što te ne ubije, ojača.

cosmo2503 kaže...

@ Andrea, moja sestra je vjerovatno isto godište kao i ti. Imala je djetinjstvo obilježeno groznim ratom i sigurna sam da je to na nju ostavilo tragove.
Scene na dnevniku iz rata to je nešto najstrašnije što se može objaviti i vidjeti, normalno je da vas je mama štitila od toga. To su realne scene raskomadanih ljudi, smrt uživo na ulici...Ruševine i paljevine, pa sve se može podnijeti 8na žalost), ali gledati smrt je strašno. Vidjela sam jednu uživo i jednog mladića koji je nosio otkinutu ruku u drugoj ruci i to mi je previše za sva vremena. A nije normalno kako je čovjek podešen da se adaptira na nenormalno. Nama je to sve što se dešavalo postalo svakodnevnica u jednom takvom normalnom danu mi je srušeno pola stana.
I nažalost ponavlja se, ako neće nama, već neko drugi na svijetu pati i uvijek je tako.
@ Majo, pa mi bi se možda mogle poznavati. Generacija smo, izlazilo se na ista mjesta, možda smo i u istu školu išle. sreća je da sve ovo nisi doživjela, a vjerujem da tvoji roditelji izbjegavaju o tome pričati, kao i moji.
@ Draga Snježo, ne mogu zamisliti kako je bilo živjeti i boriti se za malu djecu. Moja sestra je bila djevojčica od 10 godina, a meni je bilo 20. A bolest tvoje mame je sigurno predstavljala još veći problem, pa hranili su nas samo škrobom.
@ Jasenka, nisam znala da si imala izbjegličku sudbinu. Sreća je da si bila jako mlada i u godinama kada se najlakše adaptirati. Tvojim roditeljima, pak, sigurno nije bilo lako.

cosmo2503 kaže...

@ Dunja, ovo je jedan mali dio našeg jelovnika i uveliko priča o strahotama koje smo prošli. Od svega ipak najviše boli osjećaj poniženosti.
Kako smo imali ovog kruha o kojem sam pisala snalazili smo se za namaze. Paštete od prezli i germe, paštete od graha i paštete od ove ikar konzerve, tunjevine iz konzerve ili haringe su bile prave naše delicije. Hvala tebi na komentaru.
@ Supermama, hvala. Rat je iza nas, ovo je bio mali osvrt. Ne daj bože nikome više!
@ Katarzis, znam da imaš bosanskih prijatelja i da je svako od njih preživio neke nemile događaje i uopšte nije bitno iz kojeg je od naroda došao jer su patili svi. Sarajevo i Sarajlije najviše. Znam da bi postupila isto kao moja mama, za svoju djecu, vjerovatno ne bi za sebe samu. Ali bih se i tada ja sto puta radije "ponizila" i molila za pomoć nego bi to dopustila da ona uradi. No, majčinska je ljubav svetinja i najveća je na svijetu i veća je od svakog stida.

Monika kaže...

teško je komentirati i reći nešto "pametno" na ovako dirljiv post...ja sam bila 2. razred osnovne škole kad je rat počeo i još uvijek se sjećam svake uzbune i kako sam je provela. sjećam se jer, na našu veliku sreću, uzbuna je u zagorju bilo tek nekoliko i mi uopće nismo bili pogođeni tim stravičnim ratom. ali ja se ipak svega sjećam, a teško mi je tek zamisliti kako su bolna onda tvoja sjećanja.

Aleksandra1234 kaže...

Kada sam videla ovaj tvoj post, osetila sam tugu i evo tek sada sam ga zapravo pročitala. Čak ne znam ni šta bih ti mogla reći sem da mi je žao što se sve to izdešavalo. Lično sam vrlo vezana za Sarajevo, moj rođeni stric tamo živi i vrlo dobro znam koliko mu je bilo teško i da svi oni paketi koje smo slali nisu bili dovoljni.
Te godine se nažalost nikad ne mogu zaboraviti i molim Boga da se nikada više ne ponove.

Marigold kaže...

ne bi znala što da pametno napišem na ovakvo jedno iskustvo koje ne mogu niti zamisliti..nas rat na sreću dotaknuo nije iako se ja sjećam uzbuna i vijesti na televiziji, a kad puštaju dan danas domoljubne pjesme posebno se sjetim tih vijesti i osjećaja kako mi ništa nije bilo jasno jer sam imala tek nekoliko godina, samo sam znala da nešto nije u redu i osjećala tugu.. hvala ti što si ovo podjelila s nama i što si imala snage da o tome pričaš..i ne dao Bog da se takvo što ikad ponovi.

Vera kaže...

Veoma dirljivo,hvala ti sto si ovo podelila sa nama.Ne mogu da zamislim kako je bilo tesko.Ja sam vrlo pozitivna i gledam uvek napred,ali sada sam se setila i bombardovanja 99,to mi je tako bilo mučno...ali kada prodje uvek imam neku doskočicu uvezi tog perioda,i to je zivot.

Anonimno kaže...

Veoma dirljiva, iskrena i realna priča.
Iako smo početkom rata iz Zenice otišli u Hercegovinu kod očeve obitelji, cijeli moj život ostao je tamo.
Bila sam 3. razred osnovne škole, ali vjerovali ili ne to je dovoljno vremena da čovjek sebi stvori cijeli svijet.
Moj svijet je bilo 12 mojih rođaka, 2 tetke, 4 ujaka, 4 ujne, 2 tetka, baka i djed koji su ostali tamo. I prijatelji. Prijatelji. Prijatelji.
Oni nisu imali ni brašna, pa su koristili mekinje, piljevinu, a jeli su i nejestivo. Kada su uspjeli pobjeći, kod nas su stigli, te su bili toliko mršavi da ih nismo mogli prepoznati. Mama im je davala svaki dan infuzije.
U vrijeme kad su došli taman je dozrio kivi, a oni su ga jeli svaki dan. Svi mi u obitelji vjerujemo kako ih je baš taj kivi vratio u život.
Kad se danas sjetimo što smo sve preživjeli, na pamet mi padne rečenica mog djeda, koji je preživio nekoliko ratova, a u svom dnevniku kojeg mi je poklonio na kraju je napisao "Da se nikad ne zaboravi i ne ponovi."

Gaga kaže...

Ja sad dete generacija SFRJ. Titova pionirka. Jako teško mi je sve to palo, svi ti ratovi i sva ta ratna dešavanja. I mislim da smo svi mi obični ljudi svuda isto prošli i svi isto propatili. Meni je drago da ja danas mogu da imam normalnu komunikaciju sa svima iz okruženja, bilo bi mi jako loše u duši da to ne mogu.
Inače, muž moje rođene sestre Senad je iz Sarajeva. Pravi Bosanac!! I pravi najbolju sogan dolmu na svetu!

Nada kaže...

Tužan post, baš tužan i teško je uopće tu nešto puno reći, osim da se nadam da će pravda doći na svoje...A sjećam se i ja tog Eurokrema ili onih ratnih "petit" bezukusnih keksa, ratnog Feta sira, svih tih konzervi, ali mi smo imali što jesti i bez toga...Ja sam ga proživila u Karlovcu, a tamo je isto bila prva linija, kad je počelo imala sam 15 godina i sjećam se apsolutno svega,svake uzbune i bombardiranja i kriznih stožera,bunkera oko zgrade od pješčanih vreća, ali pokušavam zaboraviti..

cosmo2503 kaže...

@ Monchi, kod vas nenormalno stanje nije trajalo toliko dugo da postane "normalno" pa se živo sjećaš uzbuna i svega što je vezano za rat. Ja sa svojom sestrom nikada o tome ne razgovaram, njoj je vjerovatno s obzirom na trajanje rata u Sarajevu sve postalo normalno, pa su joj sjećanja slabija nego i kod vas kod kojih situacija nije bila tako opasna.
Na nas, odrasle, rat je ostavio trajne posljedice i duboko se urezao u sjećanje. Svako nosi neki trag.
@ Aleksandra, puno ti hvala na komentaru. Nažalost ti paketi koji su dolazili su bili rijetki, mali i često sasvim "raskupusani" dok bi došli na odredište. Oni su svakome bili najveća pomoć, danas da mi da pola Sarajeva ne bi mi značilo kao što je tada značio jedan paketić sa juhama u kesi, vegetom, čokoladom, keksom, pudinzima... Ja ne znam ko su mi danas susjedi, ali je u ratu postojao običaj da se iz tih paketa od rodbine nešto da i susjedima, radi nafake (za buduće dobro).
@ Marigold, drago mi je da si pročitala, hvala.

cosmo2503 kaže...

@ Vera, sjetim se samo ĐoletaBalaševića i pjesme Dok gori nebo nad Novim Sadom. Jedna od najljepših antiratnih pjesama, bez uvreda na račun onih koji su na drugoj strani, prelijepa...
..hitni papuče u vis,
ponosna panonska vilo,
za tvoje dugme sedefno
ja noćas kraljevstvo dajem.
I udri daire o bok,
Ramena pokrij aprilom
pa ponizi ovaj mrak
tim svojim lucidnim sjajem.
Zaigraj bosa i prkosna
Dok nebom iznad Novog Sada
đavo pali svoja kandila.

cosmo2503 kaže...

@ Draga Zeničanko, oni koji su izašli iz opkoljenih gradova izgledali su nerealno poput aveti. Ja sam bila toliko željna voća da kad sam vidjela prvi put grožđe mislim da sam jela po kilu-dvije dnevno.
@ Gago, ne znam hoćemo li doživjeti da istorija pokaže koji su interesi stajali iza raspada SFRJ. Ja sam bila ponosna na tu zemlju i vaspitana da je volim. Nikada nikoga nisam povrijedila ni mišlju, a kamoli riječju. Nikome ne mogu zamjeriti na onom što nam se dogodilo. Ne opterećujem se pitanjem gdje se ko nalazio u ona nesretna vremena jer je sve to bio splet okolnosti koji se nije mogao izbjeći.
V Ajme, Nado...ratni keks je nešto što će nam ostati u sjećanju, ne znam sad kakvog je ukusa bio jer ga nisam imala s čime porediti. Feta je bila zakon kada bismo je dobili ili kupili na pijaci. A naš Eurokrem je zaslužio svoju priču, posebna stranica u našim ratnim sjećanjima.

jubistacha kaže...

I ja sam imala 13 god kada smo bježali. Jela sam kekse i mesni narezak iz humanitarne pomoći. Ali to je sve skoro ništa u usporedbi sa Sarajevom. Ponavljam opet: Nikada se ne ponovilo (nikome na svijetu)!

mignonne kaže...

Draga Selma, neko ko nije iskusio to ste vi preziveli, tesko da moze da zamisli pravu sliku ratnog uzasa...hvala ti sto si sa nama podelila ovaj post, verujem da ti nije bilo lako sve staviti na papir. Ne ponovilo se nikad vise...ostati pozitivan uprkos svemu, ne zaboraviti ali ne gledati unazad...hvala Bogu da su tu, sa nama, oni koje volimo i zbog kojih ceo nas zivot ima smisla.;) Punooo te pozdravljam!;)

Shangri La Food kaže...

Znam priču prijateljice iz Vukovara, ali evo opet se išokiram kad čitam kod tebe.

Nikada više nikome na ovom cijelom svijetu ne želim ništa slično ovome..

Selma, hvala za priču.. Puno nezahvanih ljudi bi trebalo ovo pročitati..

Phoenix kaže...

Draga moja sugrađanko,
samo da znaš kako sam se obradovala kad sam našla ovaj blog.
Blog ti je divannnnnnnn!
Ovaj post...hm...pročitala sam i preplakala. Divno si napisala, toliko divno da sam se vratila u onaj grozni period...I ja sam sve to prošla...
Ne ponovilo se nikome..
LP

Tadeja kaže...

Očekivala sam tvoj post o ratnom Sarajevu jer si ga najavila, ali forma komentara je jednostavno prebanalna za reći išta.
Ja sam Jugoslaviju doživljavala svojom domovinom i vrlo teško sam emotivno podnijela sve što se dogodilo, bez obzira na činjenicu da smo u Zagrebu zapravo bili lišeni rata u smislu u kojem si ga ti kao i mnogi u drugim djelovima Hrvatske preživjeli, ako izuzmemo par uzbuna. Mi smo rat gledali na TV-u i strahovali za svoje bližnje koji su u taj rat otišli. Ja ga, koliko god to bilo neprihvatljivo reći i dalje držim građanskim ratom, nečim što si nismo smjeli svi zajedno dopustiti i nečim na čemu smo svi koji imalo ljudskog imamo u sebi pali na životnom ispitu.
Krivi smo mi, rekao je Đole i imao je pravo. Dopustili smo da se otvori Pandorina kutija, iako su nam godinama govorili što u njoj doista jest i kako će izgledati ako ta zla pustimo van. Da smo još idućih milijun godina vodili brakorazvodne parnice, rastavljali se i sastavljali, ali nismo smjeli napraviti ovo što jesmo. Pogotovo ne Bosni.
Ne može se i ne smije zaboraviti, teško je oprostiti, hoćemo li i jesmo li naučili ovaj put?
Ne ponovilo se, nikad i nikome!

Anonimno kaže...

Poštovana Cooketa, ženo Sarajeva!
Na preporuku prijateljice pročitala sam Tvoj blog i mogu reći da mi je bila velika čast što sam imala tu mogućnost jer me Tvoje svjedočanstvo duboko, duboko dotaklo, protreslo. Ti si još jedan dokaz onoj vječnoj istini kako patnja pročišćava, kako alkemijom bol mijenja čovjeka u korijenu bića. Ova tvoja priča zaslužuje Nobelovu krunu po svojoj autentičnosti, iskrenosti, jednostavnosti lišenoj svake banalnosti. Nikad nisam bila u Sarajevu, jako mi je žao zbog toga, ali jednom ću sigurno otići i imam osjećaj da sam već bila u njemu jer si mi ti stavila jedan njegov vitalan komadić u moje srce. Vjerujem da se patnja pročišćuje dijeljenjem, otvaranjem, to nije bijeg u prošlost, kako mnogi misle, to je po meni jedini mogući način rješavanja boli, susretanje s njom, upravo ono što si ti učinila. Naša nas priroda sama na to tjera, ako malo zastanemo i osluhnemo što je u nama. O, kad bismo to više znali, više prenosili svojoj djeci, učili ih da prihvaćaju sve ono što osjećaju, učili ih kako da se nose s tim, a da ne povrijede druge. Koliko bi bilo manje mržnje i sukoba i ratova u ovom svijetu. Želim ti snage za nošenje svega onoga što je pohranjeno u Tvom, čistom srcu, vremena dovoljno za taj suptilan, a tako bolan nutarnji proces u kojem ćeš polako moći osjetiti sve više iskonskog mira, gdje neće biti poniženja i svih onih bolnih osjećaja koji su se nakupljali i zbijali u dubinama Tvoje duše. Od srca Branka

Sandy kaže...

Slucajno sam dosla do tvog bloga i privukao me tvoj post. Citajuci sam osjetila veliku tugu i sama pomisao da su djeca (a i svi ljudi) toliko patila u tom ratu :( djete ima pravo na najljepse djetinjstvo! Iskreno, nisam bila u Hrvatskoj za vrijeme rata, ali sam bila u Libiji, i puno su njih dolazili tamo bjezuci od rata. Putovala sam brodom sa izbjeglicama (kad ih je Gadafi poslao natrag u Bosni) i kako je bilo tuzno gledati toliko djece bez roditelja i koja su se radovala povratku u svojoj domovini. Rat je nesto najgore na ovom svjetu i nikako ne shvacam te ljude koje ratuju! daj Boze da nasa djeca odrastu u miru i ljubavlju i da nikad ne vide takvo sto..Zao mi je :(

cosmo2503 kaže...

@ Jubistacha i Mignonne, nije bilo lako živjeti u ratnom paklu, nemati ništa, bez struje i vode, bez plina, ali smo preživjeli i idemo naprijed. Hvala vam na toplim riječima.
@ Draga Andrea, ono što je doživio Vukiovar je strašna priča i mogu reći da pored svih strahota koje smo preživjeli u Sarajevu ipak nismo doživjeli pad i sve ostalo što bi uslijedilo nakon toga.
@ Tadeja, iako stvarno jeste nepopularno i neprihvatljivo reći da je u jugoslaviji bio građanski rat, on to po svojim obilježjima jeste bio, ipak nas nisu napali ni Bugari ni Rusi... Trebat će još dosta godina da stvari dođu na svoje i da se sa jednim odmakom pogleda na te događaje, da se utbvrdi čiji je stvarni interes bio da do raspada u krvavom ratu dođe. Da nije bilo rata vjerovatno bi svi skupa živjeli bolje, ali ovako nam je kako nam je, KRIVI SMO MI (iako nisam glasala na prvim slobodnim izborima).

cosmo2503 kaže...

@ Phoenix, draga moja sugrađanko, istu smo sudbinu svi dijelili. Preživjeli smo najgore, pretrpili poniženja od onih koji su ljudi najgore vrste i tu ne mislim na one koji su se silom prilika desili da nam budu neprijatelji, već mislim na one koji su nam iscrpili sve što smo imali, a sebi podigli dvorove, izdigli se iz bijede, a i danas drmaju ovim gradom.
@Draga Branka, dugo u meni postoji ideja da pišem o preživljavanju u ratnom Sarajevu, uvijek mi se skupi neka tuga i neka težina oko srca kada se sjetim svega. Kada se sjetim užasno hladnih i mračnih zimskih noći, granata i stalnog straha da li će se naši najdraži vratiti kada izađu na ulicu, po kruh, kada odu na posao, kada odu u školu. Bilo i ne ponovilo se nikada i nikome. Hvala ti na divnim riječima podrške.
@ Sandi, hvala. O artu progovaram iz perspektive mlade odrasle djevojke. Bilo mi je 20 godina tek...Moja sestra je imala 10 i nikad ne razgovaramo o tome kako je ona sve to doživljavala i koliko su duboki ožiljci na duši djeteta koje odrasta i nježne godine provodi u ratu.

Dilajla kaže...

Tuga izvire iz svake tvoje riječi a opet i neka sreća ako to mogu tako napisati,mi kod nas na sreću nismo doživjeli ratna razaranja i strahote i kada ovako nešto pročitam a to je tek mali dio ljudskih sudbina zaista sam sretna da tu tugu,bol i razaranje niti nisam doživjela ali vidim ljudi koji su izašli iz ovakvih situacija su zaiasta puno jači.