Kao i obično u ovoj blogerskoj igri svaka tema me može nadahnuti, podstaknuti moju maštu, pobuditi moj interes da iz kuharica, sveščica ili sjećanja izvučem neke recepte i prikažem ih vama, drage moje prijateljice.
Kao što ste ranije mogle pročitati prije par dana moj Nikon je prestao raditi i u petak sam ga predala na servis i do popravka slikam starim aparatićem, a taman sam se počela navikavati da sama podešavam ono što sa skromnim znanjem mogu na zaista izvrsnom aparatu koji ću valjda skužiti za jedno 2-3 godine...
Kao i kod jabuka, namjeravam svoje radove podijeliti po grupama, odnosno po vrstama sira. Nadam se da ću bez posljedica po liniju preživjeti ovu najmasniju temu do sada.
Svježi ili “mladi” sir...
Prije rata (sve moje vremenske odrednice su prije rata, poslije rata, a zapravo se radi da sam ja prije rata bila u domaćinstvu sa roditeljima i da sam se osamostalila nakon rata)moja mama sir uvijek je sir nabavljala na tržnici. Imala je svoju ženu, malu ženicu iz okoline Visokog. Kriterij kod odabira bila je čistoća njene kecelje, marame i ruku. Ta je ženica imala bijele ručice, uredne nokte i bijelo lice. Vjerovatno je bila i vrlo mlada, otprilike kao i moja mama, mada se meni zbog marame koju je nosila činilo da je stara nana. Mama nikako nije voljela da sir nabavlja tata. Tati je, zapravo bilo potpuno nevažno gdje će kupiti sir, jer sir je samo SIR. Na mamin užas tata je sir kupovao i kod muškaraca. Mama je taj sir posebno odvajala, a meni i sestri bi ga tako ogadila da mu nismo prilazile. I danas moja mama nabavlja sir na tržnici. Uvjeti su se u ovih dvadeset i više godina promijenili, ali još uvijek u centralnom dijelu sarajevske tržnice Markale su stolovi sa mliječnim proizvodima koje donose individualni proizvođači iz okoline. Vage su im digitalne, imaju istaknutu firmu izdaju račun i plaćaju PDV. Istini za volju ne nose hirurške rukavice.
Naše “žene” u Zagrebu fino nazivaju kumicama. I na ulazu na tržnicu Dolac, postavili su skulpturu u spomen na njih. Nisam euroskeptik i pozdravljam ulazak u EU svih naših državica, a Hrvatska već čući pred vratima svete Unije i samo što još nije puštena unutra, ali se pitam šta će biti sa kumicama i ženama koje prodaju po našim tržnicama. Da li će morati svoje proizvode prethodno izvagati u upakirati u ambalažu. Kako će kupci obilazeći štandove sa robom moći probati sir, kajmak, vrhnje, pršut, sudžuk, suho meso? Neće moći, to se u civiliziranom svijetu ne proba, kupi, plati i nosi njihov je moto, a ako roba nije dobrog kvaliteta i nije u skladu sa deklaracijom izvolite uložiti reklamaciju.... Taman posla!
Ja svježi sir nabavljam u supermarketu i biram onaj od obranog mlijeka, 20% suhe tvari i do 6% m.m. u suhoj tvari, matematika iz drugog osnovne → 1,2 g masti u 100 g sira. Pri tome ja vjerujem da roba odgovara deklaraciji. Mama mi, naravno, kaže da je sir koji kupujem obična “voda”...
I recepti...
Omak ili topa (i posuđe Metalac)
Moja majka othranila je svoje 5 djece na siru, kajmaku i mlijeku. Jedno od tih jednostavnih jela, kojih se sjećam je omak. To je jedno od onih jela bez recepta, otprilike, prema vlastotom ukusu...
Sastojci (po osobi):
• 150 – 200 ml mlijeka
• 200 g sira
• 10 g masla
• Sol
• tava iz Metalca
Priprema:
1. Sir posoliti po želji.
2. U tavi zagrijati mlijeko sa maslom pa dodati i malo umiješati sir.
Sve ove radnje u vezi sa pripremom potrebno je radi autentičnosti raditi u tavi iz Metalca. Ove godine vidjela sam neodoljivo slatko posuđe u retro stilu. Znate one plave ili crvene šerpice sa tačkicama koje su naše bake imale u kredencu? E, baš takve...
U decembru sam prisustvovala finansijskom seminaru u organizaciji Adizes instituta. Predavači su bili iz Srbije, a kao primjer za analizu dali su nam Metalac. U mrtvilu naših proizvodnih firmi, u konkurenciji bilo jeftinog kineskog smeća ili bezobrazno skupog Zeptera, Metalac se uspio izvući i pronaći svoje mjesto na tržištu, a moje su srce pogodili svojim divnim retro šerpicama. Toliko o Metalcu.
... a o omaku ili topi, još malo domaćeg kruha i prijatno!
Uštipci od sira
Nekada je vladalo pravilo “zdravo debelo.” Buco sa sira je za moju majku bio taman kako treba “zdravo debeo.” Ja naravno nisam bila debelo dijete, a kako sam se sve do šeste godine mučila sa krajnicima i bila velika maza kada se radi o hrani bila sam mršavica i majka je znala reći da mi je salo kosti istjeralo. Grdila je moju mamu što me ne hrani dobro (tj. po njenim mjerilima DOBRO). Kada bi joj došla u posjetu kuhala je i spremala da bi mogla nahraniti desetero gladnih, a ne mene jednu.
Za doručak bi to bili uštipci, a one sa svježim sirom sam najviše voljela. Bili su tako mirisni, mekani. Bilo je to i vrijeme u kojem nisam vodila računa o masnoćama u hrani, pa sam ih jela bezbrižno (i to sa domaćim mileramom sa tržnice) dok ne bi pukla...
Sastojci:
• 250 g sira
• 250 g – 300 g brašna
• 10 g svježeg kvasca
• 100 ml mlijeka
• 1 jaje
• ulje za prženje
Postupak:
1. Rastvorite svježi kvasac u mlakom mlijeku i ostavite da naraste.
2. U brašno dodajte kvasac, pomiješajte pa dodajte jaje i sol. Napravite glatku smjesu bez grudvca.
3. Ocijedite i namrvite sir, pa ga umiješajte u tijesto. Pokrijte i osatvite na toplom oko 30 minuta.
4. Zagrijte ulje u tavi. Žlicom vadite tijesto iz posude i stavljajte ga na vruće ulje. Pržite sa obje strane dok ne dobije zlatno žutu boju.
Uštipke servirajte uz zelenu salatu začinjenu maslinovim uljem i acetto balsamicom. Pojedite salate u neograničenoj količini, a uzmite jedan uštipak.
Prijatno!
