petak, srpnja 31, 2009

O blaženom neznanju i koječemu....

Nekada davno bijaše lako dijeliti recepte na kulinarskim stranicama. Dovoljno je bilo imati dobar recept, uslikati pripremljeno jelo i napisati par riječi zanimljivog uvoda. Rijetki su tada imali dobre fotografije, a još su rjeđi bili oni koji su pisali blogove.

Krajem 2006-te priključila sam se društvu sa Coolinarike, tada još uvijek maloj zajednici ljubitelja dobre hrane. Bilo je to vrijeme u kojem nisu pljuštali komplimenti, u kojem se nije mljackalo i njam-najmalo na svaki servirani kolač. Komentari su se odnosili na iskustva u pripremi jela, kako su tradicionalna jela pripremale babe, none, bake. Legendaran mi je Murtelin komentar, upućen profesionalnom timu Coolinarikinih stručnjaka o stavljanju Vegete u školjke (kombinacija koja okreće želudac pri samoj pomisli, jednako kao i lignje sa vrhnjem).

Komentari već godinama nisu iskreni, još manje korisni, nema savjeta. Samo lažno komplimentiranje ili zlurado napadanje na korisnika, koji iz nekih razloga nije simpatičan napadaču ili možda napadač ima loš dan, pa se tako, zaštićen anonimnošću interneta prazni.

Vratimo se blaženom neznaju. Poznato je da dobra reklama prodaje proizvod. Na kulinarskim stranicama to znači dobra, efektna fotografija, koju biste odmah pojeli ili pak okačili na zid. Živimo u potrošačkom društvu i sa gore navedenom činjenicom o prodaji i reklami bila sam upoznata, ali u blaženom neznanju nisam imala pojma da se to odnosi i na kuharice.

Sa zadovoljstvom sam napravila đir po Mediteranu i isprobala neka od najljepših jela mediteranske kuhinje, snimivši neke od najgorih fotografija svih vremena. Svjetlo mi nije bilo bitno, sijalica, oblačan dan ili sunce okinukla bih idiotom, pa kako ispadne. Kompozicija mi je bila za umrijet od smijeha. Nisam vadila porculanske servise, niti marila što su tanjuri od jeftinog arcopala tako beskrajno ružni.

Par riječi o mom “fotografskom” iskustvu ...

Negdje '76 moj tata je kupio ruski fotoaparat Zorki 4. Nikada nije bio entuzijasta i taj aparatić koristio je na najgori mogući način. Po svoj prilici ja sam se bacila na njega. Ustaju u albumima crno-bijele slike na kojima berem cvijeće, pozadina je ogromna i čini se velikom, kao da je tata htio obuhvatiti cijeli Trebević, a Selma je mala špoput bubamare.

U tinejdžerskim godinama prisvojila sam taj aparat i pravila prve relativno uspješne fotke sa školskih izleta i porodičnih godišnjih odmora. Nisam imala pojma o otvoru blende, brzini okidanja, mjerenjima i finim podešavanjima. Otvor blende sam držala na osmici, ekspoziciju na 1/125 i jedino sam kroz žutu mrlju namještala udaljenost od objektiva. Moje fotke snimljene starim Zorkijem bile su i prve uspješne fotke, snimljene istim.... Tata je bio i ostao isti. Na njegovim fotkama u prvom planu je uvijek ono što tu ne bi trebalo biti (pa ako mama, sestra i ja stanemo u kadar, stale smo)....Zorki me je razočarao u najgorem mogućem trenutku i danas mi je mučno kada na to pomislim. Na maturantskoj ekskurziji mi je potrgao perforaciju na filmu i nemam niti jednu jedinu fotku.

Prvog idiota, nemam pojma koje marke, nabavila je moja sestra '96, neposredno nakon rata, da bi pravila snimke sa svojih nastupa i putovanja. Bio je uspješan koliko jedan analogni idiot to može biti.

I konačno digitalizovala sam se 2004, opremivši se Olympusovim mini mju aparatićem od 4 megapixela. I bila sam zadovoljna njime cijelo vrijeme korištenja. Kažem, bila sam zadovoljna njime, jer nisam znala niti očekivala bolje.

Ovo je bilo sicilijanska granita od lubenice


a ovo grčka Galaktoboureko (kore za baklavu sa grizom i kremom)

Ovo je Salate Nicoise u sendviču (i ne mogu se sjetiti naziva)



Sa jednakim entuzijazmom i još gorim fotografijama (mogu li biti gore) krenula sam i u "projekat" bosanske kuhinje. Nemam baš neke fotke iz tog perioda izuzev ove dvije:


Slatkiš nepoznat i starim bosanskim hanumama Rešedija

A ova mi je za umrijet od stida (i smijeha)...

izuzetno jelo Hadžijski ćevap

Krajem 2007, nabavila sam i noviji model Olympus mju 820, a stari mini dala sestri. Priznajem da se nikada nisam dovoljno zainteresovala za ovaj aparat i naučila sve što može.

O ishitrenosti odluka (i pomalo o tupavosti)

Nikada nisam ozbiljnije razmišljala o nabavci dSLR-a. Kažem, nikada... Da sam pravi ovan, koji odluke donosi ad hoc, dokazala sam ovaj vikend. LOL. Evo što se desilo... Išla sam u Mercator nabaviti filete šarana i pastrmke (namjera), kao i ostali sedmični špeceraj. U prizemlju, prije ulaza u shopping centar nalazi se prodavnica tehničke opreme ComTrade. Na ulaz sam vidjela plakat za akciju na DSLR-e, a čak nisam obratila pažnju ni na proizvođača. Vraćajući se kući uz ideju za pripremu kupljene ribe, po glavi mi se počela motati i ideja o kupovini novog aparata. Spremila sam se ponovo i izašla pogledati što se to u gradu nudi od modela i po kojim cijenama, prikupila informacije, sjela za kompić, pregledala po internetu. Kako je firma koja prodaje Olympus trenutno na sankama (bila je neka afera u čije detalje nisam upućena, jer medije pratim samo pasivno) imala sam najprije trilemu : Canon, Nikon ili Sony, koja je isti dan (subota navečer) prešla u dilemu Canon eos 500 ili Nikon 5000 d.

U nedjelju sam postala ponosna vlasnica Nikona 5000d. Platila sam ga masno, a uz njega kao poklon dobila ogromni ruksak i video karticu od 4 GB.



Da je sve to i suviše komplikovano za mene, koja nemam pojma o fotkanju, koja sam totalni idiot kada je riječ o svoj fotografskoj terminologiji, shvatila sam kada sam počela čitati uputstvo, koje je naravno da bi mi što više otežalo i zakompliciralo život na engleskom (ali očekujem da mi pošalju disk sa uputstvom na našem jeziku). Nestrpljiva, kakva jesam, ja bih da u istom trenu pohvatam milion informacija, ja bih sve na prečac (kao što sam donijela i ovu odluku) ali sa ovim uputstvom i mojim predznanjem to jednostavno ne bu išlo... U svom životu nisam vidjela nešto tako komplikovano kao što je ovaj aparat i njegova uputstva. Kada ih počnete čitati jedan pojam ima još tri reference na druge stranice, a sa tih referenci slijede nove i tako u krug....

Nikako nisam optimista da ću to ikada naučiti. Nisam očekivala da ću postati nešto poput Anice&Cannella ili Tartelette (samo dva bloga kojima se divim, bez navođenja blogova domaćih blogerki), ali da sam Dudek nisam ni slutila.

I ovaj put ću iskoristiti priliku da objavim jedan recept, barem sam uljepšala dan pripremajući kolačiće, koje inače ne pripadaju nikakvoj posebnoj priči.

Dilberove usne ili Bacci di Dama




Šta biste izabrali? Meni su, nekako, draže Dilberove usne (moj dilbereeeeeeeeeeeee, kud se šećeš - sa finim trilerom na ovom šećeš). Dakle, poznati suhi kolačići koje Talijani nazivaju Damskim poljupcima, a Bosanci (Bosanke) Dilberovim usnama. Prhko tijesto sa mljevenim bademima u slučaju Talijana nadjev je čokoladan, u bosanskoj varijanti je sa pekmezom od šliva (pa ipak, nije Bosna Perugia, već zemlja šljiva). Kako bilo da bilo, mene niti Bacci, niti Dilberove usne ne podsjećaju na usne, ali naziv i jednih i drugih kolačića potiče od toga što bi trebalo da budu kao usne (baš sam zakomplikovala ovu rečenicu).

Sastojci:

• 125 g maslaca
• 125 g šećera u prahu
• 1 žumance
• 150 g badema
• 150 g brašna
• dodatni šećer u prahu
• pekmez od šljiva (za Bacci di Dama može Nutella)

Postupak:

1. Pjenasto umješati maslac i šećer u prahu.
2. U buter kremu dodati i umješati žumance.
3. Bademe blanširati (ili kupiti blanširane, što vrijedi sitne razlike u cijeni) i samljeti u super fini prah (poput brašna).
4. Pomješati mljevene bademe sa brašnom i umješati ih u kremu, pa izraditi tijesto i ostaviti ga da stoji u hladnjaku barem dva sata.
5. Od tijesta odvajati kuglice veličine oraha, malo ih spljoštiti (a spljoštiće se i sam kada ih redate na pleh) i redati ih na papir za pečenje (kojim je naravno obložen pleh iz pećnice).
6. Pećnicu unaprijed zagrijati na 150 stepeni i peći kolačiće oko 18 – 20 minuta (mogu vam izgledati nepečeni, ali ništa gore od prepečenih prhkih kolačića).
7. Gotove istresti na rešetku i hladiti 20-tak minuta, a zatim namazati polovicu i preklopiti nenamazanima.




četvrtak, srpnja 30, 2009

Vienna calling

Putovanje Dunavom, ono kulinarsko, se nastavlja ...

Na svom putu od izvora (dva potočića, a ne dva putića) prema austrijskoj prijestolnici Dunav prolazi kroz vjerovatno najslikovitije i sigurno najuređenije predjele svoga toka. To je zemlja iz bajki o vilama i vilenjacima, u kojoj je sigurno i vještica iz bajke o Ivici i Marici imala svoju kućicu od medenjaka.

Prošavši zemlju piva, kobasica i sveprisutnih knedli ploveći dalje Dunavom dolazimo do Austrije, zemlje dobrih vina i još boljih čokolada i kremastih kolača.

Preskočiću, zasada, Linz i čuvenu Linzericu i zadržat ću se u Beču.

Ispod zelenih valova Bečke šume, u kotlini među brdima koja gospodare dolinom Dunava smjestio se Beč. Sa punim pravom nazivaju ga kraljem Dunava. Najljepši, najraskošniji grad na Dunavu. Njegove raskošne barokne građevine kupaju se u svjetlu i ogledaju u vodama široke rijeke, prekrasno uređeni parkovi puni su cvijeća svih boja i vrckavih vodoskoka. Svojom ljepotom i otmjenošću, ovaj grad još podsjeća na vremena slavne Austro Ugarske, kada je bio centar moći i vladao polovinom Evrope.

Postojbina intimnih kavana i kava sa vrhnjem i raskošnih kolača sa kremom domovina valcera, čini se da grad živi, cupka i pjevuši u ritmu valcera :1-2-3 – 1-2-3 i tako u krug.

Austrijska kuhinja je nesumnjivo utjecala na kuhinje svih naroda Srednje Evropre i također je prenijela kulturu kavana i laganog ispijanja kave uz nezaobilazne novine i kolač (koji se može preskočiti, ali se preporučuje) u naše gradove. Običnu tursku kavu Austrijanci su modifikovali na desetak načina, evo samo onih najobičnijih, u raznim kombinacijama kave i mlijeka ili vrhnja, bez dodataka likera ili ruma

• Kapuziner
• Einspänner
• Grosser Brauner
• Kleiner Schwarzer
• Kleiner Goldner
• Kleiner Brauner
• Melange

Sacher torta




Zaherica je simbol Beča, prepoznatljiva koliko i valcer Na lijepom plavom Dunavu. Naravno, tortu naziva Sacher čokoladnih kora, premazanih marmeladom od marelica i raskošnu glaziranu vrhunskom čokoladom, moguće je naći u svakoj slastičarnici Beča, no samo je jedna originalna, ona iz Sacher hotela, a ostale su usphješne (više ili manje) kopije, mada neke kopije prevazilaze original ... Osobno, kod originalne Zaherice najviše mi se dopadaju pečat i kutija 

Priča o njenom nastanku je naravno svima poznata i neću je ponovo prepričavati. Prava na original recept godinama su predmet spora između hotela Sacher i čuvene slastičarske kuće Demel, u kojoj je mladi Franz Sacher “pekao” zanat.

Kako je original strogo čuvana tajna i čini se da je lakše otkriti tajne američkih i ruskih predsjednika, kojima kontroliraju nuklearno oružje, dijelim sa vama svoju najdražu kopiju. Nije pretjerano čokoladna kao original, ali je sasvim raskošno čokoladna, a nadjev od marelica je najbolji koji sam isprobala.

Sastojci (za veliku tortu ili 24 mala kolača 5x5 cm):

Za biskvit:
• 180 g kvalitetne čokolade (poželjno je da ima 60-70 % sadržaja kakaa)
• 240 g maslaca
• 180 g šećera u prahu
• 6 jaja, razdvojeno
• vanilin ekstrakt
• 100 g kristal šećera
• 180 g brašna

Za nadjev:
• 225 g kvalitetne marmelade od marelica
• 2 žlice ruma

Za glazuru:
• 180 g čokolade
• 180 ml vode
• 150 g šećera


Priprema:

Biskvit:
1. Pripremiti pećnicu tako da se zagrije na 180 stepeni. Veliki kalup za torte ili četvrtasti veličine 30 X 20 cm, premazati rastopljenim maslacem i lagano pobrašniti.
2. Rastopiti čokoladu na pari ili mikrovalnoj i mješati neprestano dok se ne ohladi.
3. Pjenasto umutiti maslac, a potom mu postepeno dodati šećer u prahu muteći dok se ne dobije kremasta smjesa.
4. U kremasto umješani maslac i šećer dodavati jeno po jedno žumance i bez prestanka mješati dok se svako pojedinačno ne sjedini sa smjesom.
5. Dodati i umješati rastopljenu i ohlađenu čokoladu i par kapi vanijin ekstrakta.
6. Bjelanca istući u čvrst, a ne i suh snijeg. Jedan manji dio dodati u čokoladnu smjesu i sasvim ga umješati. Potom dodati i laganjie umješati ostatak snijega.
7. Na kraju ručno, ali potpuno umješati brašno.
8. Izliti u kalup i peći u zagrijanoj pećnici oko 40 minuta (u slučaju torte) ili polovinu smjese izliti u četvrtasti kalup i peći oko 25-30 minuta.
9. Tortu ohladiti i prerezati na dva dijela (u slučaju kocki već imate dvije kore). Premazati nadjevom i glazirati.

Nadjev:
1. Pomješati džem od marelica sa rumom. Staviti na štednjak i pustiti da prokuhaju. Uz mješanje kuhati još dvije – tri minute.

Glazura:
Glazura za ovu tortu je recept za čokoladni sirup. Priprema se neposredno prije prelivanja kolača.

1. Zagrijati vodu, šećer i nalomljenu čokoladu u posudi sa debljim dnom. Kada počnu vriti, smanjiti temperaturu i uz mješanje pustiti da kuha dok se čokolada ne dobije jednolična smjesa.
2. Dok je još vruća i tečna preliti preko kolača i fino poravnati silikonskom špatulicom.





Bečke šnicle

Osim što je dom valcera i Sacher torte, Beč je u svijetu poznat i po čuvenoj telećoj šnicli. Pitanje porijekla je upitno, da li je ovaj odrezak bečki ili milanski, ali slavno ime nosi ova bečka varijanta.

Sastojci:

• 4 odreska po 200 g
• 2 jaja
• so
• brašno
• mrvice
• ulje za prženje

Priprema:

Treba li?

1. Odreske istući i rastanjiti tučkom za meso.
2. Uvalajti u brašno sa obje strane, zatim u posoljena i umućena jaja i konačno u prezlu.
3. Pržiti u tavi na dobro zagrijanom ulju.
4. Izvaditi na upijajući papir, a zatim poslužiti uz pržene krumpiriće ili salatu od krumpira i zelenu slatu.




A za potpuni bečki ugođaj i nedjeljni ručak "u stilu" preporučujem goveđu juhu sa griz knedlama. Prijatno!

petak, srpnja 17, 2009

Uloga Facebooka u ostvarenju snova (i priča o mojoj sreći)

Recept koji danas objavljujem trebao je biti prateći sadržaj jedne sasvim druge priče, ali jedan događaj smjestio ga je u ovu koju danas dijelim sa vama. Zašto? Čitajte dalje...

Prvi recept za čupavce,da čuvene čupavce, kolače našeg djetinjstva, naše mladosti, dobila sam od najbolje prijateljice Verice M. Prvi put sam ih pravila jednog Prvog maja, kada sam izbjegla tradicionalno obiteljsko okupljanje i ostala sama u stanu cijela tri dana (slobodna po prvi put). Verica M. – Veki bila je moja kompanjonka, moja najbolja prijateljica, moj drug iz đačke klupe kroz cijelo naše gimnazijsko školovanje u Drugoj sarajevskoj gimnaziji. Znamo se od drugog osnovne otkada smo u istom odjeljenju.

Veki i ja slične smo i različite, koliko slične mogu biti dvije mega ambiciozne djevojčice i različite koliko to mogu biti jedan horoskopski ovan i jedna horoskopska djevica. Mislim da nam je ova razlika u horoskopskom znaku pomogla da ne budemo jedna drugoj suparnice i konkurencija, već naprotiv izvrsne drugarice.

Šta mi se desilo neki dan? Sanjala sam našu treću prijateljicu (bile smo Trio Fantastikus, prije nego četverac tipa SATC i još manje tipa AFŽ, kako smo tada nazivali ženske grupice). Treća prijateljica je Marina M. Išla je u Umjetničku... Sanjala sam, dakle Marinu, ne mogu se konkretno sjetiti samog sadržaja sna, ali kada sam postala svjesna pomislila sam da bih morala pokušati naći Marinin profil via FB. Kako joj ne znam novo prezime pokušala bih to riješiti pretražujući njenu generaciju maturanata. I onda...Desila se nevjerovatna stvar, kakvu samo život može da donese. Otvorila sam svoj hotmail account, kojeg inače i ne otvaram svaki dan i zatekla me je poruka “Verica M. added you as friend on facebook” Treperenje srca, sreća koju sam tog trenutka osjetila, to se teško može iskazati, opisati riječima. Konačno nakon dugih sedamnaest godina jedna riječ i jedan kontakt vratili su me tamo gdje sam bila. Tajči je te godine pjevala “...plava zvijezdo učini mi da, zauvjek devetnaest imam ja...” Danas mi je ponovo devetnaest.

Sjećam se našeg posljednjeg zajedničkog izlaska. Bio je petak večer (ne konkretno 25. mart 1992, jer sam zbog naših obaveza na faksu odložila proslavu rođendana), a izašle smo u tada popularnu caffe slastičarnu 'Allo-Allo na kolače da proslavimo moj dvadeseti. Sutradan se zagžvalo, u nedjelju se krenulo na barikade, u ponedjeljak je počeo rat (na mom otoku). Sjećam se i posljednjeg telefonskog razgovora sa Veki. Ispravnije rečeno, sjećam se okolnosti pod kojima se odvijao razgovor. Sjedila sam ispod trpezarijskog stola, svjetla su bila pogašena (ne znam da li je bilo struje ili ne), tutnjalo je na sve strane. Svaki čas sam se stresala, preplašena više bukom, nego činjenicom da taj zvuk može biti i posljednji što ću ga ćuti. Mislim da tada niti jedna od nas nija znala, nije ni slutila da je to naš posljednji razgovor i da će onog trenutka kada spustimo slušalicu, pa do našeg sljedećeg kontakta proći toliko mnogo godina... Drugog maja prekinute su sve telefonske veze u gradu, a muk je potrajao punih sedamnaest godina.

Ja ne vodim svoj aktivni život na Facebooku, za koji stručnjaci kažu da stvara ovisnost, ali zahvaljujući toj zajednici u jednoj sedmici okupila sam oko sebe svoje dvije stare frendice i zbog toga sam danas sretna i želim tu sreću podijeliti, dijeleći sa vama Čupavce naše mladosti.

Kokos i čokolada – zajeno Čupavci



U jednom postu posvećenom kolačima sa kokosom, pisala sam o tome koliko mi je bio odbojan miris kokosa (vještački iz krema za sunčanje). Jednostavno kekse, čokolade i kolače sa kokosom nisam voljela. Hmmm...Sve dok nisam probala čupavce.

Recept koji dajem garantirano nije isti kao onaj što sam ga imala prije dvadesetak godina, ali je rezultat isti, sočni i ukusni čupavci. Jednostavni, mirisni, domaći, tako obično, prosto dragi.

Sastojci:

Za fin biskvit...
• 2 cijela jaja
• 2 bjelanca
• 200 g šećera
• 250 g brašna
• ½ praška za pecivo
• 200 ml ulja
• 150 ml mlijeka
• pola mahune vanilije

I najbolji čokoladnokokosasti umak...
• 250 g šećera u prahu
• 100 g čokolade u prahu (Milka ili Nessquick)
• 30 g kakaa u prahu
• 1 paketić instant kafe
• 75 g maslaca
• 175 ml vode
• 250 g kokosovog brašna

Priprema:

Biskvit:
1. Prokuhati mlijeko sa pola mahune vanilije i dok je vruće odvojiti srž, pa ga ohladiti na sobnu temperaturu.
2. Cijela jaja pjenasto ulupati sa polovinom šećera, a bjelanca ulupati u snijeg sa ostatkom šećera (čvrsto ali ne i da se osuši).
3. U smjesu jaja i šećera dodati i umješati ulje.
4. Brašno pomješati sa praškom za pecivo pa ga naizmjenično sa mlijekom sipati u smjesu i mješati mikserom, najmanjom brzinom.
5. Ručno umješati snijeg od bjelancadi, ujednačiti i staviti u pek papirom obloženi nešto dublji četvrtasti pleh za pečenje.
6. Peći u prethodno zagrijanoj pećnici na 180 stepeni oko 30-35 minuta.
7. Pečen biskvit izvaditi iz pećnice i ohladiti, pa prevrnuti na kuhinjsku krpu ili masni papir i narezati na kocke.


Umak:
1. Prokuhati sve sastojke (osim kokosa, of course) i umješati u jednoličnu glatku smjesu.
2. Preliti u jednu širu posudu i svaku kocku uz pomoć dvije vilice uvaljati u čokoladnoj smjesi. Redati ih na rešetku.
3. Kokos istresti na papir za pečenje i uvaljati u njemu malo prohlađene čokoladirane kolačiće.





Na kraju, svima koji ste u vrtlogu gadnih devedesetih, o kojima je Đole tako dobro pjevao, izgubili vezu sa dragim prijateljima vaše mladosti i djetinjstva želim da ih ponovo pronađete, obnovite staro prijateljstvo, barem zbog sjećanja koja su uvijek draga...

utorak, srpnja 14, 2009

“Chocobananalicious petit fours” i prečicom do kolača

Ne volim prečice u kuhanju. Nije uvijek tako bilo, ali sam vremenom postala pravi “foodie snob” (samo u pogledu kvaliteta namirnica, a posebno delikatesnih). Nekada mi je bilo dovoljno u juhu iz vrećice dodati još malo povrća, baciti komadić mesa na tavu, skuhati rižu i imala bih večericu za pola sata. Neću ni da se sjećam vremena iz gimnazije kada sam kupovala smrznute pljeskavice, pržila ih i stavljala u sendvič natopljen majonezom, kečapom, kiselim krastavcima. A tek hrenovke pržene na maslacu i pola tube majoneze... Danas mi se okrene sve u stomaku na samu pomisao da bi neko to mogao jesti i nastojim da dijelim “pametne” savjete djeci na takvoj prehrani o nespojivosti tih okusa i svim nedostacima brze hrane, ja ista koja sam to prije dvadesetak godina gutala.

Osjećam se prevarenom kada nabavim časopis u kojem je jedva četvrtina pravih recepata, a preostale tri posvećene receptima sponzora, koji podrazumjevaju upotrebu raznih instant pripravaka. Tako se izvrsne torte pripremaju od gotovih biskvitnih kora, piškota, prašaka za puding i šlaga. Ma daj! Pa nismo u sedmom osnovne na satu domaćinstva (mada su i oni bili bolji).

Evo samo jednog primjera

Ova torta se meni dopada, ali zar je problem napraviti pravu kremu? A što mi je najgore od svega vidjeti u receptu koji kasnije, bilo na blogu, bilo na kulinarskim stranicama povuče bujicu pohvala i niti jednu razumnu kritiku? KREMŠNITE SA PUDINGOM! E, tu poludim...Treba ljudima koji ne znaju dati pravi recept, a nakon par pokušaja (lično 6-10) uspjet će i ta čuvena krema.

Mogu i da pohvalim da je nešto fino i uspješno napravljeno i kada je pripremljeno na brzinu i od čuvenih piškota i slavnih pudinga, ali se ne mogu diviti umješnosti kuharice.

Ali, ponekad i sama pođem prečicom i napravim kolač po dr Oetkeru, koristeći njihove inače dobre proizvode i recepte u kojima se promoviraju. Jedan od njih je ovaj koji dajem, kremu sam pripremila po receptu iz Oetkerovog kalendara za 2006. godinu, a biskvit sam pripremila na svoj način. Kremica mi je baš zgodna, podsjeća na one krem bananice, a čokoladni biskvit sam malko natopila krem likerom.

Čokoladni minjoni sa banana kremom




Sastojci:

Za biskvit:
• 3 jaja
• 1 vanilin šećer
• 150 g šećera
• prstohvat soli
• 100 g čokolade u prahu
• 50 g kakaa
• 120 g brašna
• 30 g maslaca

Za kremu:
• 500 ml mlijeka
• 1 vrećica pudinga sa okusom banane
• 80 g šećera
• 1 vrećica želatine u prahu
• 2 žlice ruma
• 250 ml vrhnja za šlag

Glazura:
• 200 g čokolade za kuhanje
• 6 žlica marmelade od banane
• 1 žlica vode

Priprema:

Biskvit:
1. Odvojiti bjelanca od žumanaca i žumanca istući sa šećerom i vanilin šećerom (oko 6-8 minuta mikserom).
2. Rastopiti maslac i dok je tečan dodati i umješati u smjesu sa žumancima.
3. Pomješati brašno sa kakaom i čokoladom u prahu i dodati u smjesu.
4. Napraviti čvrst snijeg od bjelanaca i malo soli, pa ga nakon što se dodaju suhi sastojci umješati u smjesu sa žumancima.
5. Plići pleh srednje veličine (otprilike kao pola pleha iz pećnice) obložiti pek papirom, izliti smjesu i poravnati špatulom. Peći u zagrijanoj pećnici na 180 stepeni oko 12-15 minuta.
6. Pečeni biskvit iskrenite na kuhinjsku krpu i prerežite na dvije trake jednake širine.

Krema:
Krema je posebna priča. Naime, ovu MEGA kompliciranu kremu pripremit ćete na sljedeći način



1. Skuhati puding sa šećerom na mlijeku (po uputstvu na vrećici) i uz mješanje ohladiti.
2. Želatinu umješati sa dvije žlice vode, ostaviti da nabubri, a zatim pomješati sa rumom i zagrijati pa umješati u ohlađeni puding.
3. Ulupati vrhnje u šlag i dodati u “kremu” od banana.

Slaganje:
1. Trake biskvita poškropiti likerom (ili pak zaliti ako baš želite jaču aromu) i premazati zagrijanom marmeladom od banana.
2. Postaviti prvu traku na četvrtasti pladanj, premazati polovinom kreme, pa poklopiti drugom trakom i premazati ostatkom kreme.

Glaziranje i rezanje:
Da bi barem po nečemu ovaj kolač bio više od instant slastice, potrebno ga je izrezati u minjone, malene, slatke, zavodljive i tako glazirati.

1. Rastopiti čokoladu na pari ili u vodenoj kupki (može i u mikrovalnoj, mada ju je lakše kontrolirati kada je “na oku i pri ruci”).
2. Rastopljenom čokoladom preliti kolačiće i premazati stranice.
3. Ostaviti da se glazura stvrdne i ohladiti u hladnjaku barem sat vremena.

ponedjeljak, srpnja 13, 2009

U slavu sirotinjske kraljice

Srdela iz našeg mora, sirotinjska riba koja je tako često zanemarena na račun “plemenitije” ribe, pravo je blago, ne samo zbog svoje visoke prehrambene vrijednosti o kojoj su se osvjedočile brojne generacije odrasle na ovoj ribici, već i zbog stotina načina na koji se ova riba može pripremati i da vas uvijek oduševi.

O prehrambenim vrijednostima srdele govori članak sa Coolinarike, koji potvrđuje da su se nekada na tim stranicama objavljivali i dobri, kvalitetni sadržaji.

Ljubitelj sam finih jela. A to podrazumjeva i da biram finu ribu. Srdela je prosta, narodna ribica i ne spada u svijet finih riba, u društvo zubataca, škarpina, šanpjera... Ali ipak, svježa, nabavljena u ranojutarnjim satima u ribarnici, ona još uvijek miriše na more, i ja ću joj uvijek dati prednost u odnosu na brancine i orade iz uzgajališta koje jedva da imaju miris, a okusa i nemaju. Ovi minijaturni brancini iz uzgajališta jednakog su okusa kao i oslić sa Aljaske i ja ne vidim bitnu razliku, osim što je oslić sa Aljaske 5-6 maraka za kilo, a brancin iz uzgoja 12-13. Poređenja radi, ulovljeni brancini i orade su 28-30 maraka za kilogram i taj se trošak isplati jer je razlika u okusu nenadoknadiva.

Srdela se u zemljama Mediterana priprema na brojne načine: Španjolci je vole pripremljenu sa povrćem i pikantnim papričicama, Francuzi, k'o Francuzi, vole je u finim umacima, Italijani je spremaju slično kao i Dalmatinci, prženu, na gradelama, u sauru ili punjenu... Grci je pripremaju u neizbježnom umaku od limuna, Turci sa rižom, a posbno interesantan mi je način kako Marokanci pripremaju tajine od srdela.

Ovdje ću opet da iskoristim ono slika što ih imam, snimljenih od ranije i predstaviću samo dva načina na koje se sirotinjska kraljica može pripremiti i obogatiti naš svakodnevni jelovnik u regularne dane ili dane posta.

Srdele sa krumpirom u umaku od limuna

Grčki način pripreme srdela koji mi se dopao jer je jelo konkretno i sočno, što bi rekli Bosanci “ima se u šta umočiti kruh” (a ima i krumpira).




Sastojci:

• 4-5 krumpira
• 2 žlice maslinovog ulja
• 2 glavice luka
• 3 češnja češnjaka
• 1,5 l vode
• 1 kg očišćenih srdela
• lovorov list
• 100 ml maslinovog ulja
• peršin
• so
• papar
• svježe iscjeđen sok 2 limuna


Priprema:

1. Krompir oguliti i narezati na tanje ploškice. Luk narezati na listiće, a češnjak protisnuti.
2. Zagrijati 2 žlice maslinovog ulja i popržiti luk da postane staklast, a zatim dodati krumpir i češnjak pa pržiti ploškice krumpira oko 5 minuta sa obje strane.
3. Dodati oko 1 l vode i kuhati krumpir oko deset minuta, a zatim dodati očišćene srdele, lovorov list, maslinovo ulje i kuhati još 5-6 minuta.
4. Krumpir i luk odvojiti kutljačom i usitniti štapnim mikserom, a zatim vratiti u lonac. Dodati svježe iscjeđen limunov sok, so i papar i kuhati još 5-6 minuta.
5. Jelo servirati i posuti nasjeckanim peršinom.

Srdele u sauri




Marinirana srdela je za Talijane, Grke, a čini se i Dalmatince ono što je “svega, malo na koso” za nas kontinentalce. Ne znate o čemu se radi? Ma znate, naravno – MEZE! Uvijek u hladnjaku spremljena za iznenadne goste ili za laganu i finu večericu za ukućane, uz vince fino klizi niz grlo, a prija u ljetnjim noćima (i danima).

Na koliko se načina može pripremiti? Pa najmanje bi se jedna kuharica mogla napisati o načinima kako se priprema u Italiji, u našoj Dalmaciji, u Grčkoj, u Turskoj. Da li je bolja pečena na gradelama, pa marinirana, da li je bolja pržena, pobrašniti ribu ili ne, dodati ulje na tavu od prženja ribe ili marinadu spremiti posebno. Hiljadu je pitanja i oni koji su odrasli uz none i dide koji su ovo jelo spremali imaju svoj odgovor, a meni je zbunjenoj tolikim mnoštvom načina pripreme ostalo da se opredjelim za jedan koji je kombinacija tri izvornika, ponosa dalmatinske kuhinje, Dike Marijanović Radice i dva okorjela Dalmatinca, spisatelja i gastronoma, Igora Mandića i Veljka Barbierija.

Sastojci:

• 1 kg srdela
• malo brašna
• maslinovo ulje za prženje srdela
• 250 ml ekstra djevičanskog maslinovog ulja za marinadu
• 125 ml kvalitetnog vinskog ocata
• 2 glavice luka
• 4 češnja češnjaka
• 2 lovorova lista
• žličica suhe kadulje (kada nema svježe)
• peršin
• 2 kocke šećera
• so
• papar

Postupak pripreme:

1. U zavisnosti od veličine tave na kojoj pripremate srdele dodati ulja tako da samo dno tave bude malo pokriveno kako se srdele ne bi zalijepile prilikom prženja. Srdele podijeliti u tri-četiri porcije za prženje. Pa pržiti svaku odvojeno. Posljednju porciju malo povaljati u brašnu tako da bi nakon prženja u tavi ostalo i malo brašna od prženja.
2. Pržene izvaditi i slagati u pliću keramičku posudu sa poklopcem.
3. Nakon prženja posljednje količine na tavu doliti maslinovo ulje, narezani luk i češnjak i pustiti da luk zažuti.
4. Dodati lovorov list, nasjeckani peršin, kadulju i pirjati par minuta.
5. Zatim dodati šećer i pustit da se šećer rastopi, pa dodati ocat, papar i so i ostaviti da prokuha.
6. Preliti preko srdela, ohladiti na sobnoj temperaturi, posudu poklopiti i ostaviti u hladnjak na barem 24 sata.



Poslužiti dobro rashlađeno uz vince. Ja za ovu priliku biram obično stolno bijelo vino i dodam komadiće kruha za "prihvatiti" srdelu i umak.

petak, srpnja 03, 2009

"Ajme koliko nas je!" - Rezultati, napokon

Prvo primite moju ispriku za kašnjenje iz opravdanih razloga. U petak, kada sam željela objaviti rezultate i imala vremena, nije radio internet u cijelom gradu, dok je u subotu i nedjelju radio sporadično. Prethodna dva dana sam bila prezaposlena, a kući dolazila mrtva umorna. No, evo ih, napokon....

Prvo – uvodna riječ

Drago mi je bilo biti domaćicom igrice Ajme koliko nas je, pokrenute prije godinu dana od strane Monsoon, a po uzoru na slične igre u kojima učestvuje, koje vode i igraju bloggeri u svijetu.

Izabrala sam temu koja, po mom mišljenju, otvara veliki broj mogućnosti da izrazite kreativnost. Ovo su odgovori koji su pristigli i na kojima vam zahvaljujem.

Vaše prijave:

Maja iz Trogira, Coolinaričarkama poznata kao Touchsun – Sunčica, sa La Dalmatia gourmande prijavila se za učešće sa dva recepta

Firentinskim kolačem od riže


Salatom od riže na grčki način




Dragana (Grne) iz Bora Moje-Grne je iz bogate zbirke recepata sa bloga kojeg redovno piše izdvojila tri recepta

Piletinu u vijencu od spanaća i pirinča



Letnju salatu sa pirinčem




I poslasticu Kolač sa voćem i pirinčem



Andrea iz Zagreba sa Shangri la food
Rižot sa crvenim radičem




Maslinka iz Beograda učestvovala je sa maštovitim, predivno pripremljenim

Rižotom sa bukovačom


i

Pirinčanim kišom sa lukom





Maja sa Achtung Baby počastila nas je

Slatkim sushijem



Opet Maja (Mamajac), ali Maja iz Beograda sa Cooks and bakes pripremila je

Fine lađice od tikvica



Za sljedeći krug trebalo bi nam pronaći još jednu vrijednu pčelicu Maju, pa da nam Maje spreme halvu!

Novosađanka Vera (Veramu) sa Delicious for kids za svoju dječicu, ali i za nas pripremila je ukusne slatkiše i kremasti sutlijaš...




Dva kremasta sutlijaša

Snježana (Masatera) iz Pule sa Recepti iz moje bilježnice, zavirila je u svoju kulinarsku bilježnicu i izdvojila:
Kolač od riže.


veoma slatko i simpatično...

Jasenka iz Nizozemske (Netherland) sa Slatkog čošeta, bloga u proljetnom raspoloženju, potvrdila se kao maštovita, darovita kuharica recptom za Curry piletinu sa rižom



Monsoon, pokretačica igrice, poklonila nam je:
tri recepta Rižot u crvenom vinu,




Puding od crne ljepljive riže


i kineski “Fried rice”


potvrdivši se kao ljubiteljica egzotičnog okusa.

Branka, koja se dalekoj Australiji sa nostalgijom vraća rodnom kraju, slikovitoj dolini zelene ljepotice Neretve, na blogu Dvi ribe i dva krumpira učestvovala je sa dva recepta

Kremastim pudingom od riže



kao i Rižotom sa kobasicom, crnim vinom i spanjakom


Sanela sa bloga U mojoj kuhinji 2, kojoj ovom prilikom još jednom zahvaljujem na izboru za domaćicu igrice za juni/lipanj 2009, pripremila je Pikantne muffine sa rižom



Blogerica Mimihumi sa bloga vegetarijanske hrane Rotkvica, ponudila je tri recepta

Loptice od integralnog pirinča




Integralni pirinač sa šitake pečurkama i povrćem




Sutlijaš sa kokosovim mlijekom



Na blogu Vali voli torte pronašla sam prijavu za učešće, predivni, svima omiljeni Puding od riže sa čokoladom. Izgleda tako slasno!



Rezultati i nagrade

Svaki recept zavrjeđuje pažnju, zavrjeđuje nagradu. Pravila su da se nagrađeni izvlače i kocka je tako htjela da su dobitnici nagrada:

Mamajac
Jasenka
Maja

Uzet ću sebi i tu slobodu da specijalnu nagradu za originalnost dodjelim Masateri

Svima se zahvaljujem na učešću i čitamo se u novom krugu. Kako je predložila naša ljubazna administratorica igara Mamajac vrijeme je za ljetnji raspust (za nas na sjevernoj Zemljinoj polulopti) pa smatram da bi i ova igrica mogla na raspust, a za domaćicu narednog kruga predlažem Maslinku, priznajem iz osobnog interesa, njena kuhinja mi je izazov i vrlo sam znatiželjna vidjeti njen odabir teme.