srijeda, prosinca 30, 2009

Kad kazaljke se poklope

Za sve odrasle koji su u vrtlogu života izgubili sve tragove nevinosti djeteta u sebi i za svu djecu koja su okružena materijalizmom zaboravila na čaroliju djetinjstva i da Djed Mraz postoji i da na svojim saonicama juri svijetom da bi svoj djeci donio darove jer su bila dobra i poslušna , podsjećanje na jednu od najljepših novogodišnjih priča svih vremena:

Yes, Virginia, There is a Santa Claus

"DEAR EDITOR: I am 8 years old.
"Some of my little friends say there is no Santa Claus.
"Papa says, 'If you see it in THE SUN it's so.'
"Please tell me the truth; is there a Santa Claus?

"VIRGINIA O'HANLON.
"115 WEST NINETY-FIFTH STREET."


VIRGINIA, your little friends are wrong. They have been affected by the skepticism of a skeptical age. They do not believe except [what] they see. They think that nothing can be which is not comprehensible by their little minds. All minds, Virginia, whether they be men's or children's, are little. In this great universe of ours man is a mere insect, an ant, in his intellect, as compared with the boundless world about him, as measured by the intelligence capable of grasping the whole of truth and knowledge.

Yes, VIRGINIA, there is a Santa Claus. He exists as certainly as love and generosity and devotion exist, and you know that they abound and give to your life its highest beauty and joy. Alas! how dreary would be the world if there were no Santa Claus. It would be as dreary as if there were no VIRGINIAS. There would be no childlike faith then, no poetry, no romance to make tolerable this existence. We should have no enjoyment, except in sense and sight. The eternal light with which childhood fills the world would be extinguished.

Not believe in Santa Claus! You might as well not believe in fairies! You might get your papa to hire men to watch in all the chimneys on Christmas Eve to catch Santa Claus, but even if they did not see Santa Claus coming down, what would that prove? Nobody sees Santa Claus, but that is no sign that there is no Santa Claus. The most real things in the world are those that neither children nor men can see. Did you ever see fairies dancing on the lawn? Of course not, but that's no proof that they are not there. Nobody can conceive or imagine all the wonders there are unseen and unseeable in the world.

You may tear apart the baby's rattle and see what makes the noise inside, but there is a veil covering the unseen world which not the strongest man, nor even the united strength of all the strongest men that ever lived, could tear apart. Only faith, fancy, poetry, love, romance, can push aside that curtain and view and picture the supernal beauty and glory beyond. Is it all real? Ah, VIRGINIA, in all this world there is nothing else real and abiding.

No Santa Claus! Thank God! he lives, and he lives forever. A thousand years from now, Virginia, nay, ten times ten thousand years from now, he will continue to make glad the heart of childhood.

Newsman Francis Pharcellus Church wrote The Sun's response to Virginia



SRETNA NOVA 2010. GODINA.

Neka vam novo ljeto donese mnogo osmjeha na lice, neka vam svaki dan bude ispunjen sitnim, ali bitnim zadovoljstvima. ZDRAVLJE I LJUBAV želi vam svima


Vaša Selma

Dragi prijatelji, evo još jedna godina broji posljednje sate. Obično je to vrijeme u kojem se osvrnemo na ono što smo ostvarili u prethodnoj, sjednemo i napravimo planove za narednu (obično se izjalove). Što smo stariji sve nam manje znače proslave i sa nekom sjetom prisjećamo se nekih vremena kada su nam nove godine značile mnogo više.

Prvi doček kojeg se sjećam bio je radosno iščekivanje Nove 1980. godine. Imala sam pletenu crvenu suknju, koju mi je u novogodišnjem paketiću poslala majka, bijelu košuljicu sa plastronom (ala Mozart, no ja nisam bila baš Mozart i moj vrhunski domet je bilo Jedno pače žuto i Zlato mamino iz Početnice za klavir Jele Kršić), bijele ABC čarape (ABC je brand dječijih hulahopki koje je proizvodio sarajevski Ključ) i crvene Ciciban sandalice (također poklon od majke). Zašto se sjećam upravo tog dočeka i po čemu ga pamtim? Hmmm... Jedino po čemu ga pamtim je taj “out fit” koji mi je i iz ove perspektive bio neodoljivo sladak.

Prethodne godine novu smo dočekivali u Banjaluci i ja se ne sjećam dočeka, ali se sjećam da se nismo mogli na vrijeme vratiti u Sarajevo zbog ogromnih snježnih nanosa i da je tata pisao ispričnicu “za drugaricu učiteljicu.” Te, 1979. godine se sjećam i po tužnoj činjenici da sam prestala dobijati poklone od Djeda Mraza. Šmrc.... Bila sam tužna kada su nas iz produženog boravka u školi odveli u Pionirsku dolinu na priredbu, a nigdje paketića.

Sjećam se i dočeka naredne 1981-ve godine, koju pamtim po Novim fosilima i hitu koji još uvijek zapjevušim “E, moj Saša”. Moja rodica (tada zaljubljena u jednog Sašu) i ja pjevale smo cijelu noć tu jednu jedinu pjesmu.

Onda nastupa rupa u sjećanju od kojih desetak godina i prvih dočeka bez roditelja. Tu su prvi poljupci, prva pijanstva (ko im je kriv što piju, a ne znaju piti), prve ozbiljne pripreme i planiranja menija...

Onda su došle devedesete, i sjećam se depresivnog dočeka 1993-će. Na proslavu kod prijatelja ponijela sam “Marcipan” spremljen od keksa iz korejskog rata, dvobojnu roladu od istog glavnog sastojka, corned beef iz lunch paketa, kiseli kupus u listovima i dva kuhana jaja. U to vrijeme to je bila bogovska gozba.

U dvijehiljaditim postala sam domaćica naših novogodišnjih dočeka i u tome uživam, nije da nije... Još od početka decembra kupujem specijalna izdanja Lise, Tene, Burde i tražim inspiraciju: koje kolačiće pripremiti, kako dekorisati stan, trpezariju, stol. Srećom pa se ne izgubim u mahnitim pripremama i šopingu kao za smak svijeta. Nisam rob priprema novogodišnje zabave, volim je provesti u ograničenom krugu bliskih prijatelja. Ne volim gužvu i to je razlog što ne volim novogodišnje izlaske u restorane. Zašto bi ja tu noć dijelila sa gomilom neznanaca, uz preglasnu muziku koju ne slušam i podgrijanu hranu, platu loših sireva i još lošijih mesnih narezaka koje pri tome preskupo platim. Volim svoje maleno gnijezdo, kao što Ježurka Ježić voli svoju kućicu. Tu se osjećam najprijatnije i tu mi je najljepše.

Ovo je moj posljednji post u 2009. godini, koja je bila ispunjena i radošću druženja sa vama koji me pratite i koje pratim. Volim pročitati vaše komentare, hvala vam na svakom koji mi je srce ispunio srećom.

Pričinjava mi zadovoljstvo pročitati postove na vašim blogovima, naučiti nešto od vas, uživati u prekrasnim fotografijama koje veliki broj vas snima. Tada poželim posegnuti rukom i dograbiti ono što me mami sa ekrana.

Uživala sam ove godine u Kuvarigricama i posebno se zahvaljujem Maji sa Cooks and Bakes, koja ih je osmislila, pokrenula i koja svaki mjesec sabere sve naše radove.
Hvala Monsoon sa bloga Dalmacija Down Under koja je pokrenula igru Ajme koliko nas je!

Ovo je i posljednji post na decembarsku temu jabuke koju je odabrala Andrea sa Shangri La Food.

Kako su jabuke tema i kako je ovo novogodišnji post, osjećam da je vrijeme da se sjetimo vremena kada se jabuka davala na dar. Nije da ih se sjećam... Sjećam se, međutim, paketića koje je nama djeci (najstarijoj rodici bilo je 28 godina i radila je kao sudija u Tuzli, a ja sam bila najmlađa i imala sam 8) slala naša majka. Ti paketići toliko su se razlikovali od onih koje sam dobivala od Djeda Mraza da ih se i danas sjećam.

Četvrtastu poštansku kutiju za pakete, majka bi oblijepila ukrasnim papirom, obično sa motivom Djeda Mraza i debeljuškaste dječice koja su upravo dobila svoje paketiće, zavezala bi konopac u mašnu na vrhu, krasnopisom ispisala adresu i poslala. Sadržaj paketića bio je pažljivo odabran. Za svako unuče nešto posebno izrađeno njenom rukom, pulover, džemper, kapa i rukavice, a obavezno i čarapice (tople i vunene da nam ne zebu noge na klizanju, sankanju, skijanju). Sjećam se da je pored đakonija od čokolada i bombona njezin paketić sadržavao i obavezno suho voće, orahe i bademe, ali i jabuke i narandže koje bi pažljivo odabrala i izglancala da se u njima moglo ogledati. Napisala bi nam pismo u kojem bi nam poželjela zdravlje u novoj godini, punooo petica u školi i poručila da slušamo roditelje. Poručila bi nam kako joj nedostajemo i molila bi nas da natjeramo roditelje da je češće posjećujemo....

Eto, takva je bila moja Majka, takve su sve naše bake, none, nane. Ako su još uvijek žive nazovite ih i recite da ih volite, ako nisu sjetite ih se. Ne zaboravite da svoju djecu češće vodite vašim roditeljima jer ta ljubav koja se osjeća između roditelja i djece, djedova i baka i unučadi jedina je prava, iskrena i duboka. Neka je osjete vaši roditelji kroz vašu djecu, a neka vašoj djeci zauvijek ostanu neizbrisiva sjećanja na ljubav djedova i baka.

Na kraju recepti koji se mogu svrstati u kategoriju “jabuke - razno”

Jabuke u košuljici od palente




Za novu godinu jabuke su odjenule zlatnu košuljicu od palente. Decembar ih je posuo pahuljicama šećera za poseban ugođaj. Znam da nije zdravo jesti prženo, ali je tako fino zanemariti, s vremena na vrijeme, što jeste, a što nije zdravo i sjetiti se vremena kada smo bezbrižno uživali u poslasticama koje su spremale naše bake, koje su bile i slatke i pržene...

Sastojci:

• 4 jabuke
• 100 g bijelog brašna
• 100 g palente
• 1 jaje
• 300 ml mlijeka
• šećer za posipanje
• ulje za prženje

Priprema:

1. Pomiješati brašno i palentu. Dodati polovinu mlakog mlijeka i jaje. Napraviti glatko tijesto bez grudvica brašna.
2. Postepeno dodati ostatak mlijeka do količine koja izgleda kao gusta smjesa za palačinke.
3. Jabuke oguliti i izdubiti sredinu pa narezati na kolutove. Uvaljati u smjesi za palačinke i zatim pržiti na zagrijanom ulju.
4. Izvaditi pržene jabuke na upijajući papir, upiti višak masnoće, a zatim posuti šećerom
5. Poslužiti tople uz dodatak slatkog vrhnja.




Eve's pudding




Znate zašto se kaže “Nemoj se praviti Englez,” kada neko pokušava da izgleda kao da ne razumije što od njega tražite ili ono što mu govorite? Zašto se ne bi moglo reći “Nemoj se praviti Nijemac, Francuz, Italijan, Španac”? Vjerovatno zato što je u Engleskoj sve drugačije nego na Kontinentu. Ne samo da voze pogrešnom stranom, već i kolače nazivaju pudingom. Eh, da Englezi i njihova kuhinja. Niko u svijetu nije baš lud za engleskom kuhinjom, pa ni sami Englezi. Ali ne smijemo biti isključivi i moaramo dopustiti da i Englezi znaju spremiti nešto fino, mirisno i ne pretjerano masno. Eto, na primjer Eve's pudding. Fini i topli kolač/puding sa jabukama ispod mekog biskvita. Instant satisfaction...





Sastojci:

Nadjev:
• 400 g jabuka
• 50 g šećera
• 20 g maslaca
• svježe iscjeđen sok 1 limuna
• ribana korica 1 bio limuna

Tijesto:
• 100 g glatkog brašna
• 1 veliko jaje (70 g)
• 70 g šećera
• 70 g maslaca
• listići badema za posipanje

Priprema:

1. Zagrijati pećnicu na 180 stepeni.
2. U jednoj većoj ili 4 malene vatrostalne zdjelice rastopiti ukupno 20 g maslaca. Dodati jabuke izrezane na kockice, posuti šećerom i limunovim sokom.
3. Za tijesto izmiksati šećer sa maslacem. Dodati i dobro umiješati jaje.
4. Dodati prosijano brašno i lagano umješati i preliti prako jabuka.
5. Peći u zagrijanoj pećnici 30 minuta ako pravite u malenim posudicama ili 40 minuta ako pravite u velikoj posudi.
6. Pospite listićima badema i poslužite toplo.



Eto toliko od mene na temu jabuke, nastavak o Wilhelmu Tellu i švajcarskom flanu od jabuka slijedi nakon blagdana.

Broj komentara: 14:

Snježa kaže...

Oh, Bože...
Ispunila si me nekom toplinom i lijepim osjećajima, sva sam se rastopila... Hvala na prekrasnom postu, na još boljim receptima, na strpljivosti, i želim još puno, puno godina ovako lijepih postova i recepata...
Neka ti je sretna ova Nova godina, tebi i tvojoj obitelji želim svaku sreću i svako dobro!

o. kaže...

Predivan ti je post draga, predivna prica i toplina koja zraci iz svake reci, predivni receptici...
Draga moja tebi i tvojima zelim sve naj-naj-naj bolje u godini koja dolazi...

lusitania kaže...

ako kazem - prekrasan post - to mi se cini tako suhoparno, jer tih par slova stvarno ne moze opisati moje stanje duha nakon citanja. tako, jednostavno cu ti pozeljeti sve najlijepse u novoj godini i da me jos puno puta nasmijes i raznjezis :-))

lusitania kaže...

ako kazem - prekrasan post - to mi se cini tako suhoparno, jer tih par slova stvarno ne moze opisati moje stanje duha nakon citanja. tako, jednostavno cu ti pozeljeti sve najlijepse u novoj godini i da me jos puno puta nasmijes i raznjezis :-))

Snjezana kaže...

selma, neumorna si!:)))
post je izuzetan i vrlo zanimljiv kao i svi tvoji postovi. zaista sam uzivala u sjecanjima iz nekog ljepseg, boljeg doba...:) bake su zaista potrebne svakoj obitelji. njihova ljubav i mudrost je zacin svakom obiteljskom okupljanju.:) muzevljeva baka umrla je prosle godine i jako, jako nam nedostaje. znala je djeci (a u nasoj obitelji ih ima ohoho:)) o bozicu dijeliti po au$10 i po cokoladu, za njenu mirovinu i previse...:) uvijek bi mi bilo zao sto ta danasnja djeca to bas i nisu previse cijenila ali sad kad prabake nema nekako im je "doslo iz peta u glavu" da ih je prabaka jako voljela...:)))

sretana ti nova godina i svako dobro te obasjalo!:)))
vidimo se u novoj 2010! a sad, odoh se spremati za nas docek na plazi.:)

Shangri La Food kaže...

Draga Selma,

ja mislim da ima djeda mraza :))).

Nemam sada pravih riječi, ali sve što si napisala stoji od prve do zadnje riječi.

Ja se uvijek trudim , bez obzira na nedostatak vremena , svoje roditelje i djeda i baku, barem nazvati svaki dan, ako ih već ne mogu vidjeti. Jer nikad ne znaš kada to više neće biti moguće. I slažem se da je to jedina bezuvjetna ljubav, koju će nam teško itko drugi pružiti ili mi nekome istu takvu.

Želim ti sve najbolje u nadolazećoj godini i veselim se novim receptima.

Pozdrav,

Andrea

Sweet Corner kaže...

malo je reci da mi je pravo zadovoljstvo citati tvoje postove, uzivam u svakom od njih i upijam svaku rijec...kao i ovaj, predivno napisan. draga selma, tebi i tvojoj obitelji od srca zelim sve najbolje i svako dobro u Novoj 2010 godini, puno, puno zdravlja, a sve ostalo ce doci samo po sebi!

Andrea kaže...

Obje priče su me dirnule, svaka na svoj način. Posljednjih godina sam melankolična i volim provoditi posljednje sate stare godine u intimnijem društvu razmišljajući o postignutom i maštajući o onome što slijedi. Volim razgovor i druženje uz dobar zalogaj. Pijanstva, glasna glazba i gužva i mene više ne privlače, a prije ih nisam mogla dočekati. :)To je valjda odrastanje. :)
Koliko god je ova godina bila teška možda se iz nje izrodilo i nešto dobro, čini mi se da su svi nekako skromniji ovih blagdana pa možda i današnja djeca uvide vrijednost u malim znacima pažnje. U svemu o čemu si pisala.
Sve najbolje ti želim, puno ljubavi i zdravlja i još puno lijepih recepata i inspirativnih postova. :)

Vera kaže...

Prekrasno pišeš,imam skoro isto mišljenje kao i ti,valjda to dolazi sa godinama:)
Hvala i tebi na iskrenom prijateljstvu i sve najbolje u 2010!

Monika kaže...

divan post i dirljive priče...a tek recepti...predivno! sretnu novu i sve najbolje želim tebi i tvojoj obitelji draga!

Tadeja kaže...

Selma, prekrasan post i divne priče, za oproštaj sa starom i kao nada u bolju ili barem ne lošiju godinu koja nam predstoji. Ne znam jesu li godine, ali ja već duže vrijeme preferiram dočeke u užem i domaćem krugu. Bake i djedovi su pak neprocjenjiva vrijednost.
Hvala ti na svim pričama kojima nas počastiš i na svim postovima s dušom.
Zdravlja, sreće i ljubavi u Novoj tebi i svima koje voliš želi T&T kuhinja u punom sastavu! :)

mamajac kaže...

Dirljiv post. Sve najbolje!

Anonimno kaže...

Hello. And Bye.

janda gi kaže...

Thank you, this blog has added to my knowledge obat alami untuk radang lambung It's perfect