ponedjeljak, prosinca 21, 2009

Žrtva možemo biti mi

U ovim predblagdanskim danima kada je ozračje takvo da stvara dojam života iz bajke želim reći da životi kojima živimo nisu bajka. Svijet oko nas je sve, samo ne mjesto iz bajke.

Naprotiv, svakim danom sve je više okrutnosti, bešćutnosti. Kako odrastaju današnja djeca? Zašto su dvadesetogodišnjaci tako puni gnjeva? Zašto su dječaci od 13 – 14 godina silovatelji? Gdje smo zakazali? Ko je odgovoran? Nećemo li se uvijek izvlačiti na bezumne devedesete u kojima su se porematile sve vrijednosti koje smo cijenili? Zašt je danas opasno hodati našim ulicama jer žena usred dana, na sred ulice bude žtrtvom malojetnog nasilnika koji joj otme torbicu. Ili dječak zbog pogleda bude na smrt izboden u prepunom tramvaju? Ili mladi konobar bude ustrjeljen jer je odbio poslužiti pijane goste?

Dragi dobri ljudi i prijatelji,u spomen na žrtvu Aleksandra Abramova mučki ubijenog studenta Tehničkog fakulteta u Rijeci, prof.dr. sci.Saša Zelenika u emisiji “mens sana” na radio Trstu iznio je sljedeći govor u kojem je iskazao sve ono što nas je snašlo i sve ono što podnosimo:

"Htio sam Vam danas govoriti o događanjima na i oko Sveučilišta u Rijeci.
Ali neću.

Htio sam Vam govoriti o stanju na LHCu u CERNu i o kongresu o klimatskim promjenama u Kopenhagenu.

Ali neću.

Ovo je prilika kada se treba, naprosto mora, govoriti o Aleksandru Abramovu. Dečku, studentu moga faksa, stanovniku mog rodnog
grada, kojeg više nema. Poput Vitomira Jovičića Simkea, poput Luke Ritza u Zagrebu, poput (pre)mnogih drugih momaka i cura diljem ove naše zamlje.

Ovo bi mogla biti patetična priča o žalosti i potrebi kažnjavanja.

Ali neće.

Ovo će pokušati biti priča o odgovornosti koje nema.

O odgovornosti nas roditelja koji iscrpljeni stižemo doma i nemamo dovoljno vremena, živaca i snage baviti se svojom djecom.

O odgovornosti poslodavaca koji nas čine takvima kako bi mogli voziti svoje SUVove i jahte.

O odgovornosti nas nastavnika i profesora koji u prepunim satnicama i učionicama fingiramo HNOSove i Bolonje da bi djecu učili kakve vrste pijeska postoje u
Osječko-baranjskoj županiji, i kakav kupus raste u Lici, i kako riješiti parcijalne diferencijalne jednadžbe, i kako je u(ne)ređena ekonomija, i kako su razmišljali grčki filozofi, … ali ih nemamo vremena ni načina učiti kako biti uspravni, kako biti empatični, kako pomagati drugima i drugačijima, kako biti humani, kako biti moralni i etični,
kako biti ljudi, kako biti roditelji.

Ovo je priča o novinarima i njihovim urednicima koji nam naturaju priče o raznim Simonicama, Vlatkicama i Doloresicama, a ne promoviraju prave vrijednosti i prave junake ove zemlje. One koji se bace u rijeku da bi spasili drugoga, ali onda odšetaju jer ne žele biti u takvim novinama i na takvim televizijama. Priča o big brother bedacima i o nagradnim igrama koje uništavaju ljudsko dostojanstvo.

O vanjskoj formi umjesto sadržaja.

Ovo je priča o nazovi herojima koji kukavički bježe od haških papira umjesto o pravim herojima koji nezaposleni moraju liječiti svoje rane i traume, koji su ovoj zemlji dali sve dok su je korumpirani lupeži preuzimali i pljačkali. Ovo, nažalost, nije priča o tim pravim herojima koji i dalje tiho i samozatajno rade i trude se da ovo bude bolja zemlja za njihovu djecu i za svih nas.

Ovo je priča o katastrofalnim ministrima i lupeškim gradonačelnicima i inim hohštaplerima i nikogovićima koji žele biti predsjednici ove države.
Ovo je priča o mostovima do bagatelno kupljene zemlje, o brodovima, kamionima, cestama i tunelima na kojima su se dizale ogromne provizije, o onima koji za ništa od toga nisu odgovorni, o društvu bez ikakvih vrijednosti.

Ovo je priča o ulaganju u zgrade a ne u ljude.

Ovo je priča o čelnicima koji to postaju ucjenama, prijetnjama, podmetanjima, kupovinama glasova i naručenim medijskim istupima.

O ja tebi – ti meni titulama i nagradama.

Ovo je priča o strankama opasne nekompetencije koje postavljaju vlade opasnog diletantizma.

O vladama koje predlažu i besprizornim sabornicima koji glasaju za najveće uštede upravo na obrazovanju.

Ovo je priča o premnogim svećenicima kojima su milije bitke od prije 70 godina, nove crkve i potrošena politikanstva od onih koji stvarno žive vjeru i svoj život posvećuju potrebitima.

Ovo je priča o najdražoj Rijeci, kojoj tepamo da je otvorena i multikupluralna, ali u kojoj će se danas premnogi zatvoriti iza primorskih poneštrica kada treba pomoći i priskočiti drugima, u kojoj će se mnoga naša djeca i naši sugrađani okrenuti kad Simku bace u Rječinu ili kad Acu tuku na par metara od njih.

Ovo je priča o besprizornim kukavicama koji svoju impotetnu bahatost skrivaju iza bjesomučne agresije koju su spremni pokazati tek na slabijima od sebe ili kad ih je tri ili 10 na jednoga.

Ovo je priča u kojoj ne stanuje pamet nego epizodne nule, u kojoj nam ljudsko iverje oduzima budućnost.

Ovo je priča u kojoj bi se mnogi trebali prepoznati, ali će izabrati to ne učiniti.
Ovo je priča o nama, beznačajnima ispod zvijezda, i o zvijezdama Ace, Simkea i Luke koje nam više ne osvjetljavaju put.

Ova priča ne može nego završiti minutom šutnje. Šutnje nakon koje bi trebala uslijedi promjena i ogromna aktivnost. Ali, nažalost, neće, pa će sutra biti prestrašno jednako kao danas, ako ne i gore.

Hvala Vam, Aco, Simke i Luka što ste dio puta prešli s nama.

I oprostite nam, o Bože, oprostite nam ako možete, što nismo znali bolje pa Vam nismo dopustili da taj Vaš put bude puno dulji i ljepši od našega.“

Srdačan pozdrav,

Saša Zelenika

Ovim putem vas molim da svojim prijateljima proslijedite ove riječi koje govore o onome što nam je na srcu, ali nemamo priliku da o tome javno govorimo.





STOP NASILJU!

Broj komentara: 10:

Snježa kaže...

Od srca ti hvala za ovu priču. Koliko sutra ću je pročitati svojim učenicima i proslijediti svim svojim prijateljima.
Slažem sa svakom napisanom rječju.

cosmo2503 kaže...

Draga Snježo drago mi je da si priču pročitala. Na svoj blog sam je prenijela sa bloga Studene Teatime. Bilo bi mi jako drago da sa pričom upoznaš učenike, jer su oni u godinama kada moraju formirati ispravne vrijednosti i učiti se čovječnosti. Mislim da je velika uloga nastavnika i profesora i vaspitna strana i taj posao izuzetno cijenim. Hvala ti!

Sweet Corner kaže...

progutala sam ovaj post, najezila se i zamislila...ovo treba procitati, i stojim iza svake rijeci.

dalmacija moja inspiracija kaže...

sve je napisano ostaje moja podrška...prominimo svit počnimo od sebe...

Vera kaže...

Post zaista vredan paznje.Vredi ga preneti i o njemu pričati...

studena kaže...

Hvala Selma, od srca, za objavu i divan popratni komentar.

Andrea kaže...

Pročitala sam dva puta s punom koncentracijom, slažem se sa svime rečenim. Mislim da nema osobe koja se s ovim ne bi složila makar samo deklarativno i tu nastaje problem. Svi smo jaki na riječima u privatnosti naših dnevnih soba, u kavanskim razgovorima kad naše riječi nemaju nikakvu težinu. Rijetki su dovoljno hrabri progovarati javno. Ne osuđujem nikoga zbog toga, i sama ponekad prešutim (mada rijetko jer sam jezičava do bola). Mi smo društvo straha i tame pa nije ni čudo da je tako. U svijesti svih nas još vlada psihologija: "šuti i ne talasaj". Ne znamo mi što je demokracija kao što ne znaju ni oni koji nam tu demokraciju prodaju. Oni koji provode svoju vladavinu straha i mraka. U ovakvom otuđenom društvu, frustriranih, potplaćenih ljudi, ljudi zgaženog dostojanstva nije ni čudno da su žrtve svega djeca. I ona napadnuta ali ona koja su napadači. Oni su svi samo odraz ovog svijeta u kojem živimo, a na nama je da ga mijenjamo.
Hvala na ovom postu koji ću svakako proslijediti u nadi da ćemo se trgnuti iz ovog katatoničnog stanja.

Tadeja kaže...

I ja sam dobila na mail isto pismo, da ga proslijedim dalje, što sam i učinila.
Nažalost, o tome razgovaramo i komentiramo međusobno, ali smo nemoćni učiniti išta da nam društvo nepovratno ne potone u nešto što uopće ne znam kako bih nazvala.
Izgleda uzaludno odgajati dijete na ispravnim vrijednostima i učiti ga moralu, kad ga ta činjenica, pa čak ni izbor prijatelja nazora jednakih njemu, kao ni ponašanje koje nije riskantno, neće obavezno zaštiti mogućeg ničim izazvanog napada po bilo kojoj, apsolutno nepredvidivoj osnovi. A s druge strane ne možeš ih staviti pod stakleno zvono.
Reći da sam očajna kao netko tko je odgojan na danas krajnje nepopularnim osnovama, što smo svi bačeni u dužničko ropstvo kojeg nismo ni svjesni i prodali se za par šarenih izloga, a izgubili sebe i svoju djecu, jer nam ih odgajaju monstrumi profita gladni je......nažalost bacanje riječi u vjetar!
Hvala na ovom postu, daje nadu da ipak, koliko god mi šutili o tom, u nama još čuče ljudi!
N

cosmo2503 kaže...

Hvala svima koji su pročitali i komentarisali.
@ Andrea, shvatila sam iz tvojih komentara da si jedna od mladog naraštaja koji je rastao u najgorim vremenima, ali i dokaz da je većina mladih ljudi te generacije stasala u ljude zdravog razuma sa visokovrijednim moralnim načelima. Na vašoj generaciji i nama nešto starijima je zadatak da djelujemo i da pokušamo društvo učiniti sigurnijim. Ne bi trebalo držati se politike "šuti i ne talasaj", mada nikada nisam imala dovoljno snage da sama pokrećem neke inicijative uvijek sam bila spremna da se pridružim već pokrenutim. Nekada su ti talasi dovoljno jaki da donesu željene promjene. U svim novim društvima problem je korupcija gdje se i zločinci izvlače jer imaju novac i baš ih briga za ostatak svijeta, oni su sebi bogovi.
@ Tadeja, ne mogu vjerovati da neki ljudi zanemare odgoj djece zbog opterećenosti materijalnim vrijednostima. Znam da djeca koja rastu u nesređenim obiteljima sa očevima alkoholičarima i nasilnicima, nezaposlenim majkama mogu biti vaspitno zapuštena i agresivna, ali šta je sa ljudima koji imaju sve obrazovani su, žive u lijepim kućama, imaju novac (dosta novca), zašto odgajaju djecu da novac rješava sve probleme i da njima niko ništa ne može. zašto su i djeca iz takvih sređenih obitelji agresivna? Tu stvarno ne mogu naći odgovora. Svoju djecu ne možemo držati pod staklenim zvonom, nisu ni nas naši roditelji, ali mi smo mogli ići na koncerte, ostajati do kasno u noći, nije bilo mobitela, ali su naši roditelji manje brinuli (iako su zapravo stvarno brinuli) jer smo zaista bili mnogo sigurniji nego današnja djeca. Meni su toliko neshvatljivi današnji ideali, sjećam se rasprave o igrici za djevojčice "SUPER BIMBO". u naše vrijeme bimbo je bila uvreda, kao i "bitch", a danas cure u srednjoj školi naprosto se takmiče koja će biti veća "bitch", koja će naći dečka sa više novca. Strašno!
Što se tiče dužničkog ropstva u Bosni su ljudi malo toga svjesni. I država i pojedinci su u dugovima iz kojih se teško izvući.
@ Studena, još jednom ti hvala za ovu priču koju treba širiti među razumnim ljudima, ja sam je, iako se ne odnosi na BiH već poslala svojim prijateljima.

Shangri La Food kaže...

Definitivno su došla neka drugačija i mračnija vremena. Ja nemam djece, ali sve moje prijateljice koje imaju djecu strepe nad njima i djeca koja imaj 10-15 godina još uvijek gotovo nigdje ne idu sami i stalno su pod nadzorom roditelja. Iz moje prespektive mi je to bilo nevjerovatno, budući da sam ja od 7 godine bila sama doma, slobodno smo se igrali, bili vani po noći i izlazili.. Ali kad vidiš što se događa, i da ti neka budala za tren može promijeniti život, shvaćam te roditelje.

Vrijeme je za promjene. Šaljem svima koje poznam.