srijeda, prosinca 22, 2010

Specijalno vaspitanje ili ispiranje mozga - Ja još pravu saljbu nemam

Nekada smo na današnji dan (koji je BTW bio jučer) pisali pismo vojniku. Zahvaljivali smo mu što čuva stražu nad našom srećom, dok mi mirno spavamo. Nismo se plašili zločestih Amera, Rusa, a bome ni Bugara, sve dok je naša Armija čuvala naše granice od Triglava do Đevđelije. Slična sjećanja imaju generacije rođene sve do sredine 80-ih. Priča broj 1: Moj mladi kolega, godište sarajevsko olimpijsko, studirao je u Americi. Jednom prilikom ispričao im je priču kako su im u vrtić na Dan JNA dovodili vojnika koji im je pokazivao pušku i bajonet. Mladi Amerikanci (fini WASP sa istočne obale, a ne oni iz Mooreova “Bowling for Columbine”) bili su malo je reći šokirani. Nisam sigurna da li je kolega polupao u ovoj priči neke lončiće, ali sam sigurna u Priču broj 2. Moja mama ima kasetu snimljenu osamdesetpete na kojoj moja, tada četverogodišnja sestra, recituje pjesmice iz vrtića. Jedan mali dječak sanja da bude vojnik, ali... ...ja još bijelog konja nemam, Ja još žute čizme nemam, Ja još pravu saljbu nemam Al se spremam, al se spremam. Brrrrr.....Iz današnje perspektive ovi stihovi mi zvuče strašno. Šta su nam to radili? Specijalno vaspitanje, ispiranje mozga i čista indoktrinacija od najranijeg uzrasta. Ljudi moji, pitam ja vas da li su u to vrijeme postojali dječji pravobranitelji? Šta bi oni rekli da današnja djeca recitiraju ovakve strrrašne stihove? Drage moje dame, sigurna sam da ste se naslušale priča vaše jače polovice o tome kako je bilo služiti u JNA. Tu priču ima svaki muški stvor stariji od godišta '71. i te se priče ponavljaju, pa teško da prođe jedna jedina sedmica, a da neko od naših muških partnera, prijatelja ili kolega ne povede priču o tome kako je tamo bilo. Priča uključuje i sjećanja na JNA kuhinju. Nekome je bila dobra, nekome je bila noćna mora (nije bila kao mamina), ali se svi slažu hrane je bilo za vojsku i za svinje. Obroci su pripremani po normativima, a da li su bili i ukusni više je zavisilo od vještine kuhara nego od recepata koji su se koristili. Recepti koje ću danas podijeliti sa vama nemaju veze sa JNA kuhinjom i priznat ću vam ovo sam nekada pripremila, zamislila da ću objaviti u nekoj nikada ispričanoj priči. Budući da recepti nisu pronašli priču, priča je pronašla njih. Pod ovaj post i u ovu priču sam ih uvrstila jer su čista improvizacija dostojna jednog vojnog kuhara kojem su dali par sastojaka da ih pretvori u obrok. Ćevapčići od puretine Pravo da vam kažem ovi čevapčići dopali su se samo meni. Čevapčići bi morali biti od malo masnijeg mesa, a ovi su suhi i suhi i suhi. I to je bila jedina primjedba. Sastojci: • 500 g mljevene puretine Vindon • ½ male glavice luka • 1/2žličice papra • 1 mala žličica soli • 2 žličice ulja Priprema: 1. Luk sitno nasjeckati ili još bolje naribati. U multipraktik staviti meso, nasjeckani luk,sol, papar i malo ulja i sve još jednom samljeti. 2. Masu podijeliti na četiri dijela i oblikovati u loptice koje treba ostaviti u hladnjaku 4-8 sati. 3. Svaku lopticu mesa oblikovati u valjčić i odvajati čevapčiće dužine oko 5 centimetara. 4. Jako zagrijati tavu bez imalo masnoće i peći ćevapčiće. ...po želji možete dodati krem sira, kajmaka ili ajvara (najbolji su bez ičega) - prijatno! Voćni kolač sa šljivama Ručak u JNA se završavao desertom. Iz muških priča sam saznala da je taj slatki obrok obično bio griz ili puding, ponekad kolač i to rolat ili biskvit sa voćem. Odlučila sam se zato da ovdje objavim recept za odličan jednostavni biskvit sa šljivama. Sastojci: • 4 jaja • 200 g šećera • na vrh noža soli • 1 žlica limunova soka • 160 g brašna • žličica praška za pecivo • 80 ml ulja • 80 ml mlijeka • šljive (koje nisam vagala) Priprema: 1. Šljive prepoloviti i izvaditi košticu. 2. Razdvojiti žumanca od bjelancadi. Bjelanca sa soli i limunovim sokom istući u čvrst snijeg, a žumanca dobro upjeniti sa šećerom. 3. Dodati mlijeko i ulje i umiješati mikserom najmanjom brzinom. 4. Pomiješati prašak za pecivo sa brašnom i prosijati iznad smjese sa jajima, pa lagano ručno umiješati. 5. Na kraju dodati i umiješati tučeni snijeg od bjelancadi. 6. Četvrtasti lim za kolače obložiti papirom za pečenje. Izliti ravnomjerno smjesu za biskvit i po vrhu poredati šljive okrenute rezanom stranom prema gore. 7. Peći u pećnici zagrijanoj na 180 stepeni 35 – 40 minuta. Kolač ohladiti izvan pećnice, a zatim narezati na veće komade i ohladiti u hladnjaku (jer je mnogo ukusniji kada je hladan). Koliko bi jedan devetnaestogodišnji mladić mogao pojesti ovakvih kolača? Za vas i mene samo jedan - prijatno Pogača – Mama u posjeti sinu vojniku Ne znam koliko su često vojnici imali dozvolu za posjete, ali iz priča znam da su najsretniji bili kada bi došli paketi sa klopom iz mamine kuhinje. Kada bi mama došla u posjetu bilo je tu domaćih kolača, obično onih koji mogu dugo stajati (mada bi u tim okolnostima nestali za dan-dva), domaćeg kruha, pršuta, sudžuka, a prošvercovala bi se i ponešto.... Sastojci: • 400 g finog brašna za kolače • 1/2 kockice kvasca • 1 žličica šećera • 250 ml mlakog mlijeka • 40 g maslaca • 5 g soli • bjelance za premazivanje Priprema: 1. U toplom mlijeku rastvoriti namrvljeni svježi kvasac sa žličicom šećera. Ostaviti na toplom da nadolazi oko 15-20 minuta. 2. Prosijati brašno u dublju posudu. Dodati sol i pomiješati. Napraviti udubljenje u sredini u koju se doda nadošli kvasac, pomiješati da se svo brašno pomješa sa tekućinom, a zatim dodati omekšali maslac i mikserom izraditi tijesto. Pokriti i ostaviti da nadolazi oko 2 sata. 3. Sat vremena prije pečenja uključiti pećnicu i zagrijati je na 220 stepeni. 4. Nadošlo tijesto preraditi na pobrašnjenoj podlozi i . Podijeliti na dva dijela u omjeru 1:2. 5. većeg dijela oblikovati loptu, a od manjeg dvije pletenice, veću i manju. U okrugli kalup postaviti loptu i ukrasiti je pletenicama. Premazati bjelancetom i ostaviti da nadolazi oko 15-20 minuta. 6. Peći pogaču oko 40 – 45 minuta. ... kada je finu i mirisnu donese mama, ahhhh!!!

24 komentara:

Iiiii kaže...

Drugo vrijeme...kako je prije bilo normalno da se djeca voze naprijed u autu i to bez pojasa, a danas...!!! Sve se mijenja sem kamenja, eto to je!
Pureci cevapi...moram reci da ni ovako teoretski nisam odusevljenja, ja sam ti ljubiteljica masnoce:)
Kolac sa sljivama, super!
Pogaca, divno ti je ispala, nema nista bolje (pogotovo za liniju, ho, ho, ho) od vruce lisnate pogace i travnickog sira:)
Hvala sto si predlozila moj blog, bas bih voljela da me izaberu, pa da vidim kako ljudi 'shvataju' moje recepte, posto sam prilicno odokativna u kuhanju.
I na kraju, sve najbolje u Novoj, puno zdravlja, srece i para (pa ce veselje doci samo), zeli vam
Maja

Iiiii kaže...

E, i zaboravila sam reci da sam ja ovdje svojevremeno pricala kako smo u skoli ucili rastavljati pusku M48 i isli na gadjanje i da mi ljudi nisu vjerovali!!! I kada sam ih uspjela ubijediti da sam ozbiljna htjeli su znati iz kojeg se to predmeta uci:))) - legendarni ONO i DSZ kod Mandica:)

Shangri La Food kaže...

Ja se ne sjećam što su govorili dječacima, ali sjećam se kao jučer ´84 godine kada nam je došla jedna drugarica partizanska (ženski vojnik JNA) i pričala priču kakve pionirke i omladinke trebamo biti, kakve domaćice i kako se boriti za svoju zemlju...
mene uz ta vremena vežu uz tu suludu ideologiju kojom su nas maltretirali ipak dosta i lijepih uspomena.. jedna od dražih priča mi je velika ljubavna priča dede i bake moga kuma, koji su se upoznali na ORA (omladinske radne akcije :)) dok su gradili prugu Brčko-Banovići :))..

Pureće ćevape sam inače u zadnje vrijeme počela kupovati, jer su mi svi ostali preteški za želudac.. probati ću ih i sama smiksati kao ti..

Andrea kaže...

Rođena sam ravno 80. i moram ti reći da se ne sjećam dana JNA i pisanja pisma vojniku što me iskreno čudi jer je moja učiteljica bila stara partizanka koja je jako držala do cijele te ideologije. :)
Moj dragi je 73. godište i nije služio u JNA, ali i njegove priče s početka devedesetih su kombinacija horora i monty pythona. Njega je nekom srećom zapala dužnost u kuhinji iako s kuharskom strukom nema nikakve veze. Kako je ispalo to je najbolje mjesto koje u vojsci možeš dobiti, on i njegovi kompići su jeli špek, suhe nareske, sir koji su stizali u malim količinama, a ostatak vojarne je živio na grahu i suhom dnevnom obroku. :)
Svi recepti su mi zanimljivi i mislim da su daleko od vojne kuhinje, ipak jako mi se sviđa način na koji si sve ukomponirala u cjelinu. :)

Anonimno kaže...

pitanje je samo da li se ti isti "fini mladi Amerikanci" sokiraju i kada dolaze da nas bombarduju ili kada oduzimaju decu ljudima zato sto su ih slikali u kadi da bi ih posle dali na usvajanje jer se, boze moj, njihovi roditelji nisu dobro brinuli o njima, drznuli su se da imaju drugacije poglede na odgoj dece.
Izvinjavam se sto ovako reagujem jer jako cenim Vas blog i uzivam u Vasim postovima koji su fenomenalna kombinacija odlicnih recepata i divnih tekstova , ali nisam mogla da precutim na deo iz price 1

cosmo2503 kaže...

@ Majo, ja sam apsolutno za napredak u zaštiti dječjih prava. Autosjedalice su potrebne, ali ne treba praviti debile od djece i ne mislim da je potrebno za djecu od 10 godina montirati posebna sjedišta. Mi nismo imali čak ni pojase za vezivanje pa smo se vozili.
Moram reći da sam se nakon što je kolega pričao o ovome kako su se Ameri šokirali činjenicom da im je u vrtić dolazio vojnik sa puškom sjetila ove kasete i da mi je tek tada to izgledalo strašno. Dijete od 4 godine želi sablju i sprema se...
Imala sam prigovor da ćevapčići nisu ukusni jer nisu dovoljno masni, ali malo za promjenu i ko voli nisu loši (fakat). Kolač je naš omiljeni porodični voćni kolač i slaže se sa breskvama, marelicama i šljivama, a u onaj sa višnjama dodam još malo brašna i mlijeka na istu količinu jaja i šećera.
Pogača, teško da mogu odoljeti bilo kojem dizanom tijestu i bilo bi ubitačno za liniju da ipak nisam u stanju da povučem granicu u količini.
Meni je ONO i DSZ predavao Tadić, a jedini kec kojeg sam u životu dobila bio je iz gađanja. Ja sam to sve ispalila bez ciljanja. Zato sam se izvukla na vazdušnoj. Za rastavljanje M48 se sjećam da sam zaglavila otvarač i zamalo nisam i prst uhvatila. Mislim da me je Pera tada ostavio bez ocjene.
Za istargu tvog bloga kažem, hvala Bogu da sam vidjela da je akcija predlaganja u toku jer sam par prethodnih krugova propustila prijedlog, a odavno sam nameračila na tvoje recepte koje i sama hoću-neću, danas ću-sutra ću isprobati, a dopadaju mi se odavno.
Sve najljepše i tebi u Novoj, hvala na lijepim željama.

cosmo2503 kaže...

@ Andrea (Shangri La) ja se stvarno ne mogu sjetiti da su nam u vrtić ili školu dolazili vojnici, ali smo mi u par navrata išli u kasarne, pa na vojni aerodrom i gledali naoružanje. Priča o požrtvovanosti svih nama prethodnih generacija, potrebi da čuvamo zemlju kao svetinju je uvijek bila prisutna. Ja sam zaista voljela i bila ponosna na tu zemlju, takmičila sam se na kvizovima znanja sa revolucionarnom tematikom, pa se toga ne stidim. A kada sam ja bila mala nije bilo žena u JNA.
@ Andrea, vjerovatno je iskustvo vojnika u onim groznim devedesetim neuporediv sa iskustvom iz JNA. U JNA je bilo driblanja, ispiranja mozga, ali fakat niko nema traume već samo lijepa sjećanja na taj period, što zbog mladosti-ludosti, što zbog toga što nije bilo strašno. Ne znam da li je Armija zapošljavala prave ili priučene kuhare, ali vojnici koji su pomagali u kuhinji uvijek su bili na neki način privilegovani u odnosu na druge jer su mogli ugrabiti koji dobar komad narezaka, sira, koji kolač viška. Mladom čovjeku 19, hrane nikad previše.

Maja kaže...

Kako reče melrose "drugo vrijeme"...
Kada sam ja imala 17 godina moj brat od 18 godina služio je vojni rok u Karlovcu. Ti dani su mi obilježeni beskrajnim pismima, velikom brigom i čežnjom za bratom, vremenom koje je užasno sporo prolazilo, prazninom.

Sjećam se i ja predmeta ONO-rastavljanja, podmazivanja i pucanja iz pušaka,ujedno to je bio predmet sa koga smo najčešće bježali i svaki put to dobro platili, jer je profesor bio užasno strog i krut.

Šta reći za ove lijepe recepte? Omekšali su i zamirisali temu posta:) Pogača mi je baš zapala za oko, fantastično izgleda!

cosmo2503 kaže...

@ Anonimni - Cijenila bih potpisan komentar, naročito ukoliko pratite moj blog. Ono što sam napisala o mladim Amerikancima iskazala sam sa malom dozom ironije u tonu. Ja sam sigurna da mladi demokrati sa kojima je moj kolega studirao osuđuju američko uplitanje u svaki božji sukob na svijetu. Oni sigurno nisu "ludi za oružjem".
Ne znam, da li sa ovim drugim komentarom o slikanju u kadi misliš na jedan aktueli događaj o kojem sam tek nešto čula na jutarnjem programu u RTS-u, gdje su jednom srpskom paru oduzeli djecu ili je nešto drugo u pitanju. Ja lično nemam ništa protiv toga da ljudi imaju slike svoje gole male dječice (beba), tako su uvijek u umjetnosti prikazani anđelčići i to je ljudima slatko, niti mislim da iko može roditeljima zabraniti da snimi takve slike.

J e l e n a kaže...

NA sreću ja sam svog vojnika (tada samo druga) posetila u Novom Sadu, gde je služio vojsku. Jedan je od onih koje je fakultet spasao onih groznih vremena.
Svaka država ima svoju indoktrinaciju i to je to, samo se menja kako se situacija u svetu menja. Ništa to nije čudno. I sada smo pod raznim ticajima, a to ćemo videti tek iz neke druge perspektive, kada godine prođu.
ps ja mom vojniku nisam slala pakete, niti ih je primao jer su jedva čekali da ih se otarase za vikend pa su ih često puštali kući mamama i tatama.
pileći ćevapi su pravi ženski. Možda bi prošli kod muškog roda da se lepinja natopi u pretop.

Unknown kaže...

Koliko dugo čekam tvoj post i onda ga dva dana ne vidim, ne iskače mi na vrh kao drugi:)) Zašto?
Nešto mislim da ona JNA i nije bila loša, dobro bi došla ovoj mojoj dvojici da malo odrastu:)) Ništa im ne bi bilo, i tatica im je preživio pa mogli bi i oni.
Većina muškaraca kažu da su odrastali u vojsci, od dečkića, maminih sinova postajali su ljudi. Svako zlo za neko dobro:)
Pogača je fenomenalna, ma kako ti padne na pamet onako je nakititi pletenicama?!
I koliko god se tebi ne činilo meni su svi recepti zanimljivi i dobri!

Monika kaže...

dugo me nije bilo, ali znala sam da će me na tvom blogu kad se vratim dočekati neka zanimljiva priča :) ja sam rođena '83. i slabo se sjećam bilo čega iz bivše države, a pogotovo JNA. sve što znam, znam iz priča starijih članova obitelji i poznanika, ali te su priče subjektivne i ne pokazuju pravu sliku. tata je u dosta navrata znao pričati priče iz vojske. njega je, kao i andreinog krešu, zapala kuhinja u jednom periodu služenja. to mu se svidjelo :) što se recepata tiče, kolač sa šljivama mi se jako sviđa, a pogača je prekrasna.

Tadeja kaže...
Autor je uklonio komentar.
Tadeja kaže...

Uhhhhhh, pročitala sam kad si objavila, ali ako ja sad počnem, opet ćeš tu imati MPV (moralno političko vaspitanje, za one nešto mlađe), a vjerovala ili ne, i ja pomalo posustajem.
Bez ljutnje, ne znam koji bedaci su ti pričali te priče, a još manje mi je jasno koji bedaci su to radili, ako uopće jesu, ako to nisu naknadne konstrukcije na temu užasa u kojem smo navodno živjeli.
Da im nije bilo te vojske, o čemu bi uopće muškarci pričali. Malo karikiram, ali već sam negdje rekla, u ondašnju vojsku nisi išao, samo ako si bio doista invalid, a ako je na prvi pogled sve bilo u redu, a meni dečko kaže da nije služio JNA, nije bogami bio dobar ni meni. Ti srećo, imaš onda solidan feler u glavi, pa nek' se s tim bakća neka druga. Jer ako su generacije izdržavale I preživljavale služenje JNA, onda se valjda dalo izdržati.
Moj brat je zadnja generacija koja je služila JNA u Jugoslaviji. Završio je Školu rezervnih vojnih oficira u Bileći i poslije obuke završio na bugarskoj granici, u trenutku kad se Hrvatska odcijepila i počeo rat. Vratio se, zadnjim avionom koji je letio iz Beograda, ne za Zagreb, jer za Zagreb više nisu letjeli, nego za Ljubljanu. Ove godine su prijatelji iz Beograda s kojima je služio bili kod njega. Da je to služenje i da su ta prijateljstva bila tako strašna i neizdrživa, a njihovo je bilo pod doista specifičnim uvjetima, onda se oni ne bi sada nalazili.
O tome nad čim se Ameri zgražaju, a da ne bace pogled na sebe i na to što su svijetu svojim "ideologijama" napravili isto tako ne bih, jer mislim da ionako neću stati u komentar.
I da. imali smo ONO i DSZ i naučili držati pušku i rastavljati i išli na gađanje i odvalilo mi je rame i .......??? Da nema neko slučano traume od toga?
Sve to smo učili i znali, ali nismo cipelarili vršnjake po cesti, a sad je svaka druga vijest u novinama, kako je netko nekoga nasmrt pretukao bez ikakvog razloga i bez vojne ili neke druge poduke. O pardon, sad djeca maltene obavezno idu na vjeronauk. Svaka ideologija se u jednom trenutku pogubi, preciznije pogube se ljudi i pokvare, ma koliko ona bila dobra u svojoj biti.
Ono što sad imamo, je činjenica da nemamo ništa.
Ni ideologiju, ni državu, ni učenje, ni vrijednosti. Nije nam bilo dobro zajedno, sad se guramo u guzicu Evropi, a raspast će se prije negoli dođemo do debelog crijeva.
No, kako god, recepti i fotke su ti poslovično odlični, naročito mi dobro izgledaju oni ćevapi. iako ni ja kao ni Melrose, nisam baš posna ženska :) i pogača! :)

jasna varcakovic kaže...

Po zavrsetku osnovne skole (generacija '66) odveli su nas na Sutjesku. To je trebala biti 'proslava' zavrsetka naseg skolovanja. Sjecam se da su nas strpali u dvoranu sa projektorom i prikazivali nam uzasne slike hiljade leseva. Nekolicini nas je pozlilo; nismo se pokazali kao 'dostojni' pa su nas izveli. Znaci 1980-a , 35 godina po zavrsetku rata, nasi mozgovi su jos uvijek bili ispirani..........
Cevapi mogu!...bilo kada i bilo koji!

cosmo2503 kaže...

@ Majo, znači i u CG plan i program iz ONO i DSZ (kod nas se tako zvao) uključivao i rastavljanje puške, podmazivanje oružja i gađanje. Da sam imala ovu žensku pamet kao što nisam odbila bih komotno da radim takve stvari. Predpostavljam da je brat posljednja generacija koja je služila u Hrvatskoj i mogu samo zamisliti kako je bilo tvojoj mami, a sigurno se briga prenosila i na tebe unatoč činjenici da tako mlade osobe rijetko zbog nečeg brinu. To su bile najgore godine za služiti vojni rok, a nadam se da brat iz jedne tako lijepe i pitome sredine kao što je Karlovac nosi i lijepe uspomene.
@ Jelena, hvala ti za sve krasne komentare koje ostavljaš na mom blogu. Zadovoljstvo mi ih je pročitati, tako si mi draga, divna osoba. U BiH je posljednja generacija mladića koja je nakon srednje odmah išla u JNA ona generacija mladića rođena 1970, već 71-vo je moglo odgoditi služenje armije upisom faksa, a onda se i sve raspalo. Služiti u JNA 1990 ili 91-ve je bilo strašno i za roditelje tih mladića, ali i za mladiće. U nekim se sredinama sav gnjev protiv JNA okrenuo protiv momaka koji nisu bili ni krivi ni dužni. Moj najbolji drug iz osnovne služio je u Splitu u vrijeme kada su se tamo desili "napadi" na kasarne. Mama mu je išla sa drugim organizovanim majkama po njega. Pa onda kada se sjetim onog besmislenog rata u Sloveniji. Snimci iz tog rata pokazuju koliko je bio besmislen i tragikomičan. Jedan Bosanac u intervjuu na liniji kaže na pitanje šta tamo radi "Nemam pojma, oni kao hoće da se otcjepe, a mi im kao ne damo" Naravno da pod medijskom blokadom, ali i nerealnim i nepouzdanim reportima iz drugih medija ne mogu znati šta se tačno dešavalo početkom rata sa momcima koji su se na njihovu nesreću našli u BiH, ali iskreno žalim za sve loše što im se desilo.

cosmo2503 kaže...

@ Snježo, slike sam skinula sa kućnog računara u srijedu tačno na 22.decembar, a post dovršila 23 ili 24, a na kraju nisam promjenila datum objavljivanja, pa ne znam koji datum i vrijeme pamti blogger u portku novoobjavljenih postova.
Imamo isto mišljenje o korisnosti one Armije. Gradski momci su tamo odrastali, prihvatali da imaju neke dužnosti i obaveze i da im neće sve uvijek mama servirati. Većinom su se iz vojske vraćali zreliji i jači. Koliko se sjećam u ono vrijeme nije vladala ovolika muška pomama za teretanama , pa su se naši momci iz te vojske vraćali i fizički ojačali. Ovi razmaženi gradski mladići upamtili su poneko driblanje od strane kapetana, ali to i nije strašno. Međutim momcima sa sela, kao i iz krajeva za koje ne možemo vjerovati da postoji nešto toliko pasivno armija je bila bolja nego kuća. Oni su tu zaista mogli mnogo toga naučiti. Vjeruješ li ti da su i u generacijama rođenim 60-tih postojali ljudi koji ne znaju čitati, pisati i kojima su sat i kalendar nepoznanica?
@ Monchi, hvala ti. Dobro došla ponovo među blogere i nadam se sa aktivnim doprinosom svojim prekrasnim idejama. Moj je tata u vojsku otišao sa dvadeseti kusur, a bio je u školi rezervnih oficira u Puli, a zatim u Zagrebu i nije od onih koji su pričali priče iz vojske. Vjerovatno što je bio među štreberima. Kažete ti i Andrea da su vojnici na odsluženju radili u kuhinji i na pripremi hrane. Pitam se kako li je bilo kuhati za 100 ljudi. Stvarno treba znati posoliti jelo u kazanu. Ja sam mislila da su u kuhinji radili civili.

cosmo2503 kaže...

@ Tadeja, slažem se sa tobom - koji bi mladić mogao naći curu da joj kaže da nije bio u vojsci. Ili je stvarno bio invalid, gluh ili slijep, ili je bio sa nekom teškom psihijatrijskom dijagnozom, pa ti vidi. Bogme, tu imaš 100% pravo i vjerujem da bi se sve žene naše generacije i one starije složile. moj tata, koji nema priču koju bi pričao iz svog služenja u Armiji ima priču koju su mu pričali njegovi stari, o nekom Sulji koji je trebao služiti u austrougarskoj vojsci. Otac je tom Sulji, koji je inače bio mršav i kržljav, nikakav, rekao da se pred vojnim doktorom poguri da bi izgledao još jadnije. Poslije je otac pričao kako ga suljo nije poslušao i kaže "...a moj se Suljo štreknu (ispravi) i dobi 4 godine kod Švaba" Eto i taj je Suljo rezonovao da ako ga neće vojska neće ga ni cura.
O užasnom nasilju među mladima, koji nisu zatrovani ONO i DSZ-om nikada ne mogu reći nešto pametno jer mi to nikako ne ide u glavu. Svi smo mi fini roditelji, djeca iz finih kuća a onda jedna djeca bez ikakvog razloga (kao da razlog uopšte može da postoji) prebiju neko drugo dijete. Spomenula sam Bowling for Columbine, mi jesmo učili sve te trice oko oružja i gađali smo iz puške, ali nijedan ludak se nikad nije našao da uđe u školu sa oružjem i da napravi masakr. Bojim se da je i kod nas to pitanje vremena, jer ova današnja djeca su puna neiskaljenog gnjeva. Ne znam šta bi mogli naučiti na vjeronauku što bi bilo bočje od onog što donose iz kuće, učenje o vjeri i ta vrsta ispiranja mozga ih neće učiniti boljim nego što jesu po onome što su naučili od roditelja. Ja sam protiv vjeronauka, a srećom kod nas je to izborni predmet i otprilike jedna trećina djece (roditelja) je odabrala da im djeca ne idu na vjeronauku.
Stvarno mi je drago čuti da je brat obnovio neke veze sa drugarima iz kasarne. To definitivno razbija sve moguće predsrasude o toj generaciji i njihovim iskustvima iz tih turbulentnih godina. Po ovog mog druga, inače nije nebitno da je srbin, majka je išla u Split. Tada su majke uspjele izboriti se da im djecu vrate kući jer je zaista, ali zaista bilo "nezgodno" biti vojnik JNA devedesete u Splitu (predpostavljam i u drugim krajevima u hrvatskoj gdje se moglo očekivati da će biti sukoba). Vjerujem da nije bilo lako biti vojnik JNA u to vrijeme ni u Bosni, ali to zaista ne mogu da vidim jer sam sjedila zatvorena u kući, nisamsvojim očima vidjela napade na vojnike i jedino čime raspolažem iz tog vremena su informacije koje sam mogla dobiti iz naših medija i onih totalno oprečnih, a sredine i prave informacije nigdje.
Hvala ti za komplimente, slike su od ko zna kada, jer su recepti trebali biti objavljeni davno. Pogača se svima dopala, jer su svi slabi na tijesto, suhi ćevapi samo meni.
@ Jasna, mi smo na Sutjesku išli u osmom, ne znam kako su to tada nazivali, ali bilo je zamišljeno da se tamo provede 7 dana i to po jedna škola iz Bosne i jedna škola iz neke druge republike u bivšoj SFRJ. Nisu nam prikazivali filmove, ali smo obišli mjesta iz bitke na Sutjesci, a predavanje nam je držao čovjek čije sam ime zaboravila, a bio je borac u toj bici i proglašen je narodnim herojem. Bila sam u Jasenovcu i tu su nam prikazivali jedan takav strašni film, kada bismo učili na greškama iz prošlosti i kada bi povijest bola učiteljica života ne bi nam se ponavljali raovi i užasi.

Tadeja kaže...

Draga Selma, tebi, tvojim djevojčicama i suprugu, još jednom sve najbolje u Novoj! Želim ti puno zdravlja, manje posla i još puno divnih postova, recepata i fotografija! Timna i Tadeja

Вера kaže...

Sve najbolje Selma!

Вера kaže...

Sve najbolje Selma!

cosmo2503 kaže...

@Timna i Tadeja, hvala vam najljepše. Tebi Tadeja želim bolju godinu od prethodne, bez pehova, neka se u ovoj nižu samo uspjesi. Timni želim da samo nastavi tako dobro i uspješno u školi i svim aktivnostima. Puno zdravlja objema, kao i suprugu i tati.
@ Draga moja Vera, hvala ti na lijepim željama. Tebi, tvojim mališanima i suprugu želim sve najlepše, a posebno tebi puno divnih recepata na oba bloga, a posebno dobra jela na vojvođanskom astalu. Sretno i u zdravlje!

Laka kuharica kaže...

Pozdrav, na mojem blogu čeka te lijepa nagrada. Dođi i preuzmi je! Kad' nađeš vremena!

Lana kaže...

Selma, gde me podseti na ONO i DSZ??? Ja sam i na OTO času imala trojku, pa su mi popravljali, a kamoli na odbrani! Bila sam ćorava i nijednom nisam metu pogodila (a ko i da pogodi, ako nikad nije vežbao?). Pušku sam sastavila za trojku (napredak!), pa sam morala da pišem neke silne sastave da ocenu popravim. Mi smo i na fakultetu imali ONO i DSZ - to nam je predavao neki stari Crnogorac, prvoborac.
Što se vojske u JNA tiče, moj tata je služio kao vojni lekar na Visu i još uvek priča o tim danima. Moj prvi dečko je bio plavac u Postojni (80-81), odakle se vratio ugojen kao prase, pa je morao na dijetu, jer trener nije hteo da ga pusti da igra(košarka. Brat mi je služio u Školi rezervnih oficira u Zadru, i jedan od najboljih prijatelja mu je iz Karlovca. Jesu momci kukali na marševe i vežbe, ali su svi pronašli nešto lepo u služenju vojske.
Za pesmice iz obdaništa ne znam šta da kažem, osim da smo kao deca recitovali totalno bez razumevanja reči. Mislim da niko nije ni slutio šta može da nam se desi, i da samo iz ove perspektive to vidimo kao zlo.
Za recepte mogu samo da ti dam "thumbs up" (nemoj me sa testima, na njih sam slaba, posebno!).
Srećna ti Nova godina! Radujem se svakom tvom novom postu:)