Što više mislim, sve manje shvatam,
pećina tuge u meni zjeva
sve teže rimama ja baratam,
pune su mi oči Sarajeva
Što više mislim, sve više slutim
nađite nekog drugog da pjeva,
ovu ću pjesmu da odćutim,
nema mi pjesme bez Sarajeva
I kada šuti Sarajevo pjeva,
i kad žmiri svjetlucaju mu oči
suzama kiša u oluk se slijeva
Sarajevo će biti, sve drugo će proći
Unaprijed se ispričavam i molim da mi oprostite na patetici kojom će obilovati moj današnji post, ali bi mi bilo drago da znam da ste ga pročitale. Već dugo, dugo se pripremam i razmišljam o tome šta bi napisala o tome kako je bilo živjeti u Sarajevu tih 1436 dana. Već dugo se pripremam i danas ne mogu obuzdati suze dok pišem, pokušavam se suzdržati da ne zajecam. Boli me poniženje o kojem će biti riječi. Ali polako...
Pokušat ću predstaviti neke od recepata za jela “od ničega,” koja su nam se u ono vrijeme činila kao bogovska gozba. Negdje sam pročitala i slažem se sa tim da je glad bila glavni začin naše ratne kuhinje. A namirnice su bile grah, leća, riža, tjestenina bez jaja, brašno i ogromne količine suhog kvasca. Posebno mjesto pripada mesnoj konzervi Ikar, u obliku koje su Sarajlije podigle spomenik Međunarodnoj zajednici. Ikar je bio naše SVE.
Kruh naš svagdašnji
Kruh u ratnom Sarajevu bio je posebna priča. Neko je precizno izračunao da nam treba 175 g kruha po osobi. Dovoljno??? Naravno da nije... Kako smo se snalazili? Uglavnom tako što smo imali još jednu dodatnu karticu na ime nekoga ko je napustio grad i uzimali bismo kruh na njihovo ime. Koliko se sjećam, naša povjerenica CZ, Alma, dala nam je karticu za dvije osobe, tako da je nas četvero dobijalo još jedan kruh od 350 grama. Da li je to sramota? Mislim da nije, to je bio jedini način da preživimo. Koga smo varali – one koji su krali i koji su se bogatili na našoj nevolji.
Kakav je to kruh bio? Strašno je reći to za kruh, ali je bio jeziv. Dok je svjež mogao se jesti i bio je dobar, ali sutradan je neopisivo smrdio i naravno nije se mogao jesti, ali je predstavljao radost za pse lutalice.
Bio je to polubijeli kruh sa mekinjama i moj prvi susret sa mekinjama u kruhu. Danas ga ponekad napravim...
Ovaj put sam malo pretjerala sa tamnim brašnom i mislim da bi poželjniji omjer bio 2/3 bijelog brašna i 1/3 crnog uz dodatak mekinja, a kod mene je to izgledalo ovako:
Sastojci:
• 80 g brašna tipa 550
• 80 g brašna tipa 850
• 80 g krupnikovog brašna (dinkel)
• 60 g raževog integralnog brašna
• 80 g mekinja
• 1 žličica soli
• 1 žličica šećera
• 2 g suhog kvasca
• 180 – 220 ml mlake vode
Priprema:
1. Pomiješati brašna sa kvascem i šećerom. Dodati sol i oko 120 ml vode. Drvenom kuhačom pomiješati sastojke i ostaviti da pokriveno stoji na toplom oko 15 minuta.
2. Dodati mekinje i ostatak vode. Mikserom nastaviti mješati dok se ne formira lopta od tijesta. Ostaviti da pokriveno raste oko 2 sata.
3. Sat prije pečenja uključiti da se pećnica zagrije na 220 stepeni.
4. Pobrašniti radnu površinu i oblikovati štrucu kakvu želite (ja sam je oblikovala prema četvrtastom kalupu). Premazati sa malo vode ili ulja i posuti mekinjama.
5. Peći 40 – 45 minuta, a zatim ostaviti kruh pokriven krpom, da se ohladi na drvenoj površini oko sat vremena (najmanje).
Sarajevski ratni doručak
Znate li kakav je osjećaj spavati u sobi na nula Celzijusa? Znate li kakav je osjećaj spavati u skijaškom skafanderu u vreći za spavanje? Nimalo ugodan, vjerujte mi. Zbog toga je VELIKI užitak ući u kuhinju u kojoj je već zapaljena vatrica u peći, na kojoj se spremaju pogačice za doručak. Naše sarajevske brze pogačice. Svi sarajevski haustori su mirisali na njih....
Na brze pogačice mazao se Sarajevski ratni Eurokrem. Mislim da nema kuće (izuzev švercerskih) u kojoj se nije spremao. Neki su bili bolji, neki su bili lošiji, poneki put bi bio fantastičan, drugi put samo jestiv, ali stoji da nam je ratni Eurokrem bio najbolji doručak.
Odakle nam kakao u ratu? U Sarajevu je prije rata radila fabrika čokolade Zora. U njenim skladištima bilo je dovoljno kakao praha da cijeli grad sprema Eurokrem i kojekakve kolačiće skoro cijeli rat. U skladištima Zore nalazio se i kakao maslac, za koji uglavnom nismo znali šta je niti kako ga upotrijebiti. Jednim dijelom taj kakao smo dobili “mufte” kada su skladišta opljačkana, a cijeli rat se mogao nabaviti na pijaci.
S početka rata, tačnije u prvoj humanitarnoj koja nam je stigla u avgustu 1992. Dobili smo malena pakovanja sojinog brašna. Kako ljudi nisu znali šta da rade s tim to je tada bilo bagatelno i mi smo toga nakupovali jer su “prhki” keksići s tim brašnom u ono vrijeme bili posebno dobri. Kada smo počeli praviti ratni Eurokrem, imali smo tog sojinog brašna pa smo Eurokrem spremali sa njim, inače se koristilo obično brašno.
Eurokrem
Sve mjere u Bosni su u fildžanima, pa tako i ova. Fildžan ima zapreminu od 60 ml, pa vi vagajte. Željela sam ga ponovo probati i napravila ovu malu količinu, obično se spremala tri – četiri puta veća što je bilo dovoljno za tri dana.
Sastojci:
• 1 fildžan sojinog brašna
• 1 fildžan mlijeka u prahu (ili nadomjesne formule za bebe)
• 1 fildžan ulja
• 3 fidžana šećera
• 4 fildžana vode
• 1 velika žlica kakaa
Priprema:
1. Popržiti brašno kao za halvu i ohladiti.
2. Pomiješati brašno sa kakaoom, mlijekom u prahu, šećerom i 1 fildžanom vode. Ostatak vode staviti da proključa, a zatim kuhati kao puding 10 minuta.
3. Na kraju umiješati ulje ili ako imate malu kockicu margarina.
Brze pogačice
Početkom rata spremali smo ove pogačice u podrumima na izletničkim roštiljima. Kada je stegnula zima, nabavili ili napravili peći na drva i pravili ih na tavi. Tijesto je obično tijesto za kruh....
Sastojci (8 malih pogačica):
• 250 g brašna
• prstohvat soli
• mala žličica šećera
• 125 ml vode
Priprema:
1. Pomiješati sve sastojke kao za kruh. Kada naraste oblikovati 8 malih loptica. Rastanjiti ih oklagijom i peći na vrućoj tavi.
Sada bi se osvrnula na jestivost ovog našeg ratnog Eurokrema, morala sam ga napraviti da bi se sjetila kako je to izgledalo. Morala sam ga probati da bi vidjela čemu smo se to divili i čime smo se to oduševljavali u ono vrijeme. Pa lagala bih vam ako bi rekla da je mmmmm.... Ali je sasvim, hmmmm.... Hajde, eto podsjetilo nas je na vremena za koja ne želimo da se vrate i koja ne bismo poželjeli nikome.
Priča o bijelom kruhu, crnom poniženju, pravoj i ratnoj majonezi
Neki sitnice pamtite za cijeli život. Mislim da ću ja tako pamtiti jednu malu štrucu finog bijelog kruha namazanu pravom majonezom. Pamtit ću je ne zbog okusa, jer je na kraju to ipak samo majoneza i ipak samo bijeli kruh, ništa posebno... Pamtit ću je zbog nepodnošljivo teškog osjećaja posramljenosti, poniženosti.
Skoro svakog dana kada se vraćam sa posla pored jedne prodavnice delikatesa srećem istog prosijaka, dječaka, mladića od kojih 15 godina. Svaki put njegov pristup je isti “Teta imate li marku, gladni smo nana i ja. Ako ne vjerujete kupite nam vi hljeba.” Najbliža pekara je nekih 300-400 metara, a tramvaj na koji idem 10 - tak metara i naravno da mu nemam vremena kupiti taj hljeb.
Uglavnom takve zahtjeve ignorišem, jer iza prosijaka stoji organizacija. Tačno se zna koliko im je “radno vrijeme,” koje im je “radno mjesto” i njihovi ih “šefovi” uredno dovode na posao i odode nazad.
Ali ono što znam je kakav je osjećaj biti gladan i biti željan. I znam kako je strašno i ponižavajuće moliti za hranu. Naime, Sarajlije su dobijale humanitarnu pomoć na grame i to nikome nije bilo dovoljno. U gradu su djelovala tri dobrotvorna društva, koja su uz časne izuzetke bili legla sitnih švercera. Merhamet od kojeg nikada ništa nismo dobili, unatoč činjenici da pripadamo bošnjačkom narodu, pa je to trebalo biti “naše” humanitarno društvo, zatim Caritas od kojeg smo na rodni list rođakove kćerkice dobijali mlijeko u prahu i bebi hranu, iako je malena bila u Beogradu i Dobrotvor iz kojeg smo na ima moje izmišljene bake Zore, upisane u lažni rodni list moje mame, dobijali neke konzerve sa paštetom, mesne nareske, margarin.
U blizini kuće u kojoj smo živjeli nalazio se kloster časnih sestara. Ne znam šta je navelo moju mamu da im zakuca na vrata i zamoli za pomoć (koju je dobila). Ali ta pomoć je ono što me najviše BOLI i razlog je zbog kojeg se teško mogu obuzdati da ne zaplačem. Možda me moje vlastito poniženje ne bi boljelo kao mamino. Ona vaspitana da bude ponosna u neimaštini poslije drugog svjetskog rata došla je u nepriliku da pogazi dignitet i zatraži, zaprosi hranu od časnih sestara. Ja vjerujem da su je one dale rada srca punog kršćanskog milosrđa, ali mene još uvijek TO boli.... Bila je to obična štruca namazana majonezom koju smo sestra i ja podijelile i toliko bile iznenađene zaboravljenim okusom da čak nismo mogle prepoznati o kakvoj se “deliciji” radi.
A u ratu smo između svih ostalih namaza ratnog krem sira, pašteta, eurokrema, pravili i ratnu majonezu.
Napravila sam je. Kao i ratni eurokrem da bi se podsjetila na njen okus....Bože, jesmo li mi ovo STVARNO jeli????
Sastojci:
• 1 fildžan brašna
• 1 žlica mlijeka u prahu
• 2 žlice ulja
• 1 žlica ocata
• 200 ml vode
• sol
Priprema:
1. U malo vode razmutiti brašno i mlijeko u prahu. Ostatak vode zakuhati, dodati smjesu brašna i miljeka u prahu i kuhati kao puding oko 5 minuta.
2. U gotovo umiješati ocat i ulje. Ostaviti da se ohladi
Ikar mitski letač i jedna konzerva goveđeg nareska
Posebno mjesto u priči o našem preživljavanju ima konzerva Ikar. Njoj su Sarajlije podigle spomenik. Iako joj je sadržaj bio gadan za vidjeti (želatine fuuuj!!!!), a jeo se samo zbog toga što nije bilo drugog, kasnije se pokazalo da je od svega što nam je međunarodna zajednica u svojoj velikodušnosti slala upravo ova konzerva jedina bila besprijekorno ispravna. Dolazio je nama keks iz korejskog rata, lunch paketi iz vijetnamskog rata (oni iz pustinjske oluje su bili suviše svježi da bi se ponudili nama),lijekovi kojima je rok istekao ranih osamdesetih, Bosna je bila svjetsko smetljište hrane, ali Ikar, Ikar je zaslužio svoj spomenik...
Od ikara smo pravili preukusne umake za pastu 8onu tjesteninu bez jaja), pizzu, čevapčiće, pleskavice.
Napokon nešto jestivo! Mamma mia!!!!
Pasta sa mesnom konzervom
Sarajevo je grad i kao što je to slučaj u drugim gradovima Sarajevo je ovisilo od sela, odnosno od proizvoda sela. Početkom rata prestala je opskrba grada voćem i povrćem, a dugo nam je trebalo da shvatimo da imamo malo zemlje i da se svaki komadić može iskoristiti za uzgajanje povrća.
Tek 94-te dobili smo sjeme rajčice, graha, luka, krumpira, špinata,tikve... Počeli smo sa balkonima, a zatim sa parkovima. Svi smo imali svoj mali vrt, zemlja nije bila plodna crnica, već pijesak, ali nešto je ipak rađalo. Te rajčice i luk najslađi su što sam ikad jela. Te rajčice i luk obogatili su značajno naše jelovnike.
Od ikara, luka i rajčice pravili smo Bolognese, koji je odlično dopunjavao našu jadnu tjesteninu.
Sastojci:
• 1 mesna konzerva
• žlice ulja
• 1 velika ili 2 male glavice luka
• malo bijelog luka u granulama
• 5 – 6 rajčica
• sol
• papar
Priprema:
1. Na ulju popržiti sitno nasjeckan luk. Dodati rajčicu i bijeli luk u granulama i pirjati dok ne omekša.
2. Meso iz konzerve usitniti nožem i dodati na rajčicu. Kuhati oko 5 -6 minuta.
3. Pomiješati sa tjesteninom.
Leća je zakon i jedan divni ručak
Leća je uz grah bila najbolje od onog što smo imali u ratu. Ja zaista ne znam zašto je Sarajlije toliko mrze i ne žele da je. Po istoj logici ne bi trebali jesti ni rižu ni grah. I njih smo se najeli u ratu.
Ovo je priča o jednom predivnom ručku...
Kada sam bila mala mama mi je strogo branila da jedem u gostima i da jedem kod prijateljica ili po komšiluku. Dok sam u gostima i pazila da ispoštujem njen zahtjev pod njenim budnim okom, kod prijateljica i u komšiluku sam sa slašću svojstvenoj samo djeci jela i ono što je moja mama kuhala i izjavljivala da je to nešto najbolje što sam jela ili da pak nešto tako dobro moja mama meni nikad nije napravila.
Jedan ratni ručak, pojeden sasvim slučajno kod prijateljice ostao mi je kao jedno od lijepih ratnih sjećanja. Kod prijateljice Dž. otišla sam da bih uzela ispitne zadatke i zaista niti sam vodila računa o vremenu u koje sam došla niti sam imala namjeru ručati kod nje. Jednostavno naš poznanik koji je u ratu koristio vlastito auto imao je nekog posla na Čengić vili i poveo me je usput... Došla sam tako ljudima u kuću oko tri popodne, što vjerovatno nikada nisam činila i što nikada ne činim. Ta divna žena, Dž. mama ponudila me je ručkom i da se ne bi osjećala neugodno poslužila ga u Dž. sobi gdje smo sjedile prelazeći ispitne zadatke, razgovarajući o našim prijateljima. Ne sjećam se da li sam pokušala odbiti, a sjećam se ručka koji je unatoč tome što je bio običan meni mnogo značio i upamtila sam ga nakon toliko godina. Morat ću potražiti Dž i odužiti joj se. Vjerovatno će se nasmijati, jer ne pamtimo naša dobročinstva, srećom pamtimo dobro koje nam se učini.
Za ručak kod Dž. bila je leća i šnicle od Ikara... Ništa što se nije spremalo i u drugim sarajevskim kućama, izuzev što smo mi spremali pljeskavice. Skromno, ali upamćeno.
Sastojci:
• 300 g leće
• 1 mrkva
• 1 glavica luka
• 1 žlica koncentrata rajčice (ostao od ko zna kada)
• Tabasco umak (iz lunch paketa)
• 1 žličica paprike u prahu
• 1 žlica brašna
• 2 žlice ulja
Za pljeskavice:
• 1 konzerva ikara
• malo peršina
• sol
• papar
• češnjak u granulama
• 1 šnitica starog kruha
• 1 žlica ulja
• malo ulja za tavu
• malo brašna
Priprema:
1. Leću potopiti preko noći i ujutro isparti pod mlazom hladne vode.
2. Krupno nerezati luk i mrkvu i zajedno sa lećom staviti u ekspres lonac, zatvoriti i staviti da se kuha. Ljeti smo kuhali u ekspres loncima jer je bila nepodnošljiva vrućina, a moralo se ložiti da bi se spremio ručak...
3. Kada lonac počne pištati pusiti da se kuha oko 20 minuta, ostaviti da se ohladi i otvoriti lonac.
4. Zagrijati ulje, dodati brašno i papriku, upržiti i dodati u leću. Pustiti da prokuha.
5. Za šnicle: Meso nasjeckati nožem. Dodati kruh razmekšan u vodi, češnjak u granulama, nasjeckani peršin,sol, papar i ulje.
6. Oblikovati pljeskavice, povaljati u malo brašna i ispržiti na tavi sa malo ulja.
Tako mi mlijeka u prahu, Sarajevske ratne kiflice
Mlijeko u prahu nije bilo sastavni dio humanitarne pomoći, barem ne za one Sarajlije koje nisu imali djecu do dvije-tri godine. No, svi su nekako dolazili do tog mlijeka i koliko se sjećam u poređenju sa nenormalnim cijenama ulja 80 maraka za litar i šećera 100 maraka za kilogram, mlijeko u prahu sa cijenom od 20 maraka za 500 g se činilo povoljnim.
Najdraže mi je bilo kada bi navečer potkuhali tijesto za ove kiflice, a ujutro bi one svježe i meke bile gotove za doručak. I uvijek ih se spremalo u velikim količinama da bude dovoljno da se odnese u komšiluk.
Sastojci:
• 1 kg brašna
• 1 žlica kvasca u prahu
• žličice soli
• 1 žlica šećera
• 1 čaša od jogurta ulja
• 2/3 čaše od jogurta mlijeka u prahu
• 500 ml mlake vode
Priprema:
1. Pomiješati brašno sa solju, šećerom, mlijekom u prahu. Dodati kvasac i vodu. Pomiješati i dodati ulje. Napraviti glatko, mekano tijesto.
2. Ostaviti da stoji preko noći ili najmanje 2 sata.
3. Podijeliti tijesto na 5 dijelova. Izraditi na pobrašnjenoj površini kuglice, rastanjiti i izrezati na 8 dijelova. Oblikovati kiflice.
4. Peći dok ne dobiju zlatno smeđu boju. Ovo se u ratu peklo u peći na drva, u normalnim uvjetima peče se na 200 stepeni oko 25 - 30 minuta.
Sirnica od riže
Nevjerovatno je kako se ljudi dovijaju i čega se sve mogu sjetiti. Jedan od najmaštovitijih recepata je onaj za pitu “sirnicu” od riže. Jela sam je nekoliko puta u ratu i ne bi se protivila da je to bilo i češće. Od svih lažnjaka koji su se od riže spremali ovo mi je bio najdraži.
Sastojci:
• 500 g kora za pite
• 200 g riže
• ½ šolje mlijeka u prahu
• žlice ocata
• sol
• 1 fidžan ulja
• ulje za zamastiti jufke
• malo mlijeka napravljenog od mlijeka u prahu
Priprema:
1. Raskuhati rižu da se zrna raspadaju. Dodati mlijeko u prahu, ocat i ulje. Umiješati i ostaviti da stoji preko noći.
2. Slagati po dvije kore jednu na drugu, nanijeti nadjev i zarolati.
3. Rolnice kružno slagati u tepsiju, premazati sa malo ulja i peći u zagrijanoj pećnici na 220 stepeni oko 35 minuta.
4. Preliti mlijekom i vratiti u isključenu pećnicu na 10 minuta.
Najtužniji kolačići na svijetu
Najtužniji kolačići na svijetu bili su prilog moje sestre na jednom koncertu. Još jedna od priča koje me bole i danas mnogo godina poslije kada je se sjetim.
Tog Božića 1993. godine, profesorice klavira N. i J. odlučile su, povodom Božića i Nove godine, napraviti zajednički koncert klasa sa malom zakuskom. Djeca su bila zadužena da u ono vrijeme neimaštine donesu KOLAČE... Uglavnom su to bila prosječna djeca čiji su se roditelji našli u jednakim neprilikama i jednakoj neimanju. Ali kako u svakoj sredini postoji i neko ko odskače, bio je tu i dječak A. čiji je tata poznati sarajevski zlatar, čija je mama teta S. cijeli rat imala mesa, maslaca, čokolade, a šećer i ulje su se naravno podrazumjevali. Elem, teta S. je zasjenila sve moguće i nemoguće kuglice od keksa, bajadere od graha, pečene i nepečene kolače, kiflice i slatka peciva, baklave sa prezlom, pravom čokoladnom tortom sa kokosom... Šta mislite na što su djeca navalila???
Naš prilog zakusci bile su tužne, najtužnije ružice od slatkog svijetlog i tamnog tijesta, prelivene laganom agdom. Naravno da niko nije obratio pažmj na njih. Neko ih je probao i ostavio. Krijući sam pokupila prilog sa tanjura i bacila sve u smeće. Boli me to i danas...
Tužne ružice nisu uopšte ružne, dapače... Ovaj put smo se lijepo zasladili i najvjerovatnije ću ih opet praviti.
Sastojci:
Za svijetlo tijesto:
• 250 g brašna
• ½ žličice suhog kvasca
• 1 žlica šećera
• 4 žlice mlijeka u prahu
• 1 fildžan ulja
• 150 ml vode
Za tamno tijesto:
• 250 g brašna
• 2 žlice kakaa
• ½ žličice suhog kvasca
• 4 žlice mlijeka u prahu
• Šećera
• 1 fildžan ulja
Za agdu (tanku i rijetku):
• 100 g šećera
• 150 ml vode
Priprema:
1. Za svijetlo tijesto pomiješati brašno sa kvascem, šećerom, mlijekom u prahu, uljem i vodom i umiješati da se dobije glatko i meko tijesto. Ostaviti da stoji na toplom mjestu.
2. Za tamno tijesto učiniti isto s tim da se u brašno doda i kakao u prahu. Ostaviti pokriveno da naraste.
3. Nadošlo tijesto preraditi. Razvaljati na debljinu oko 2-3 milimetra, složiti tamno tijesto na svijetlo i zarolati. Izrezati kolutiće širine oko 2 centimetra. Redato ih na papir za pečenje rezanom stranom okrenutom na papir.
4. Peći u zagrijanoj pećnici na 180 stepeni oko 25 minuta.
5. Za agdu skuhati šećer u vodi da se rastvori. U dublju posudu usuti agdu i i ubacivati kolačiće. Ostaviti kolačiće u agdi da omekšaju i izvaditi na tanjur pa poslužiti.
Ne očekujem da će neko od vas iz svega ovog nešto isprobati, ovi recepti samo su svjedočanstvo o tome koliko je mašta neiscrpna kada od ničega treba napraviti nešto, svjedočanstvo o tome koliko je jaka volja za preživljavanjem, svjedočanstvo o tome koliko je čovjek prilagodljivo stvorenje. Da se danas nađem u takvoj situaciji, ne znam šta bi izabrala. Otići i početi život od nule ili ostati i opet proći sve...
Kako je napisao naš Kemo...
Ako pitaš gdje sam sada
ne idem iz ovog grada
sve je moje ovdje ostalo.
Ako pitaš kako mi je,
da ti roknu samo dvije,
sve bi ti se samo kazalo.
Nikome se ne ponovilo....
Nikada se ne ponovilo...
Nikome se ne ponovilo, nikada se ne ponovilo.
